By Kljajić Sara – unmo.academia.edu/SaraKljajić

Dolazim iz male evropske države koja se zove Bosna i Hercegovina. Nedavno smo se počeli oporavljati od posljedica rata koji se dogodio prije manje od 30 godina i nikada više nismo potpuno stali na noge.

Već nekoliko godina naslovi medija neprestano bruje o „izbjegličkoj krizi“, ističući članke koji propagiraju netrpeljivost i odbojnost prema pripadnicima takvih skupina, pretjerujući, a ponekad čak i lažno prikazujući moguće konfliktne situacije u koje su migranti bili upleteni (ili možda ne?).

Neizmjerno mi je žao što smo u teškim vremenima postali neosjetljivi na tuđu nesreću i bol, zanemarujući činjenicu da je većina nas ili naših obitelji morala bježati iz svog doma tijekom (spomenutog) izbijanja rata. Tako lako zaboravljamo kako je to sve napustiti i pobjeći, jednostavno živjeti trčeći, ali trčati za životom ... Kako je poželjeti opet negdje pripadati, imati stalno okruženje, barem na neko vrijeme. Preplavljeni promjenama i strahom od vezanosti, ti se ljudi boje usvojiti bilo kakve navike, jer znaju da će na kraju morati otići i početi ispočetka.

Zamislite da sve počinje izgledati čudno i više niste sigurni jeste li potpuno svoji. Kao da ste usput ostavili male komadiće od sebe. Počeo bih se pitati je li mi što ostalo ...

I started to think if there was something we could all do to make their journey a little more bearable. Suddenly, an unexpected joy came into my life – the great joy of meeting and communicating with those very same people.

Iskustvo suradnje

Interaktivne radionice započele su u prosincu 2019. godine, kao dio projekta IMPACT financiranog iz programa EU Erasmus +, a provode se kao proces suradnje između Agencije za lokalnu demokratiju Mostar i Mostarskog kazališta mladih, čiji sam član (zajedno s više volontera). Sastajali smo se pet tjedana - ukupno 15 puta po 2 ili 3 sata i, jednostavno rečeno, razmijenili smo Ljubav.

Usually, different families would come to each workshop, often there were children, too. But, some of them came two, three or even more times and always begged us to participate and come with us again, when we came to the Salakovac Refugee Camp in a van, in which the number of passengers is limited to seven. Sometimes, one of us, organizers and volunteers, would undertake additional transportation by their personal vehicle, so that no one of the refugees would be disappointed. Read More History of France

U početku ih je bilo vrlo teško potaknuti da se otvore. Nismo je željeli forsirati, jer je razumljivo koliko bolno može biti razgovarati o svemu od čega su pobjegli, dijeliti šokantna iskustva koja smo mi, posebno mladi, čuli samo u pričama starijih osoba, dio u ratu.

Pokušali smo razgovor potaknuti glazbom, plesom, šalama i igrama. Jednom smo prigodom na pozornicu postavili nekoliko predmeta. To su bili predmeti koji se često viđaju u nečijem domu: potkošulja, poklopac lonca, šalica za kavu, jedna cipela ... Bili su razbacani, gotovo kao da ih je netko ostavio u takvoj žurbi, grabeći sve što je uspio donijeti. To ih je potreslo, vjerojatno oživjelo uspomene i počeli su iskrenije i otvorenije govoriti o svojim osjećajima. Slušali smo tiho. Jer, što se pametno može reći o svjedočenju čovjeka kojem je brat ubijen, pred njegovim očima ?! Da li razumijete !? Njegova bol ?? !!

NE, ne bismo mogli, niti reći ili osjetiti da ...

Samo slušaj…

Od tog su trenutka mnogi susreti, koji su se dogodili u Studentskom hotelu Mostar, prošli pored nas slušajući ta nezamisliva iskustva i polako postajući svjesni da je to moglo zadesiti bilo koga od nas. Osjećati još uvijek nezaliječene ožiljke svoje boli, gubitka i straha, ali biti nekome stup, potpora, plačljivo rame, a da se zbog toga ne osjeća slabije, uistinu je veliki uspjeh i blagoslov.

As nights passed by, each one of them burdened my consciousness with the same dream, over and over again. Whenever I wake up, turn around and go back to sleep, it just goes on like someone pressed play. I was waking up visibly tired. War, fear, uncertainty, suspense, danger, escape… The list just went on and on. At least, while sleeping, I felt, at least a part of those intimidating feelings. I realized on some strange level, what it’s like when fear becomes your main actuator, but also a source of inconceivable strength. Helplessness, loss, persecution… All that matters, is to survive and escape.

Ljudi često tvrde da ne možemo značajno pomoći osobi ako sami nismo doživjeli slične životne okolnosti. Obično se slažem s popularnom izrekom o tome „prvo hodati u nečijim cipelama“. Ali nije li još lakše nama, mladim ljudima, koji još nisu okusili ovu muku, biti podrška, uzeti dio te boli, koju još uvijek ne razumijemo, na sebe i pružiti im ljudsko suosjećanje, osmijeh, zagrljaj?

Zajedno smo pjevali, crtali jedni druge, a zatim se valjali u smijehu. S djecom smo se bavili sportom i učili ih crtati slona, cvijet, drvo ... Pokazali su nam svoje tradicionalne plesne korake. Jedan ljubazni irački gospodin donio je čak i ukulele te izveo i staru kurdsku pjesmu.

"I am immensely sorry for we have become insensitive to other people’s misfortune and pain"

Ništa vas ne može zaustaviti

Iako smo često imali jezične barijere, čak i kad nije bilo prevoditelja, uspjeli smo komunicirati rukama, očima, zvukovima. Rezultat je bila veličanstvena sinteza mnogih različitih kultura. Iako smo uvijek organizirali zakusku, obilazili smo grad, vodili ih da probaju ukusne kolače - fizička i materijalna podrška teško su se mogli usporediti sa snagom mentalne pomoći koju smo uspjeli pružiti, na čemu su im bili duboko zahvalni.

Motiv koji nas je vodio kroz cijeli taj proces ideal je jednakosti. Tako smo tijekom jedne od radionica izrađivali maske. Tko je želio da mu se napravi maska, legao bi na najlon i počeli bismo raditi. To nije bio kratak proces. Ponekad je trajalo i do 20 minuta ili više. Većina "modela" bila su djeca koja su cijelo vrijeme mirno i strpljivo ležala. Oduševilo nas je odsustvo hiperaktivnosti i potreba da stalno izazivamo nečiju pažnju, s kojom se gotovo uvijek susrećemo među mlađim dobnim skupinama. Kad bi maske bile gotove, objasnili bismo im zašto smo ih uopće napravili:

"Gledajući masku, ne možemo zaključiti ništa o boji kože, nacionalnosti, vjeri ili bilo kojim drugim imaginarnim osobinama koje povezujemo s ljudima kao lokote predrasuda."

The message is quite clear. We are all the same kind, we are all human, and we all need Love. It is the source of energy that drives the world and brings together even complete strangers. LET’S JUST LOVE EACH OTHER!! Read Oldest Language in the World

Mijenjanje svijeta

Građanski aktivizam u ovom trenutku, osim političkih previranja i poslovnih skandala, mora se usredotočiti na druga goruća pitanja zajednice u kojoj živi, ne zanemarujući gore navedeno, bez obzira koliko je pasivan građanin podložan nesigurnosti i predrasudama i stereotipno, nikada raspravljalo među njima.

From the collected stories and experiences, we decided to make a play and speak publicly about the life of refugees. We hope that with this act we will remind other people to do to others only what they would like to experience on, and in their own skin.

Predstava se iz mnogih simboličkih razloga naziva "IGRA". Premijera dolazi uskoro, a u budućnosti smo odlučni u putovanju širom svijeta, dijeleći ovo bolno, ali lijepo iskustvo kroz oblike umjetnosti, te nastupiti na mnogim poznatim pozornicama u čast ljudskog suosjećanja i svemoći LJUBAVI!

Na kraju, bez obzira koliko vaša zemlja mogla biti mapa na karti, svejedno možete napraviti VELIKU promjenu u svijetu koji postaje bolje i toplije mjesto! Nastavi ići.

By Kljajić Sara – unmo.academia.edu/SaraKljajić

Dolazim iz male evropske države koja se zove Bosna i Hercegovina. Nedavno smo se počeli oporavljati od posljedica rata koji se dogodio prije manje od 30 godina i nikada više nismo potpuno stali na noge.

Već nekoliko godina naslovi medija neprestano bruje o „izbjegličkoj krizi“, ističući članke koji propagiraju netrpeljivost i odbojnost prema pripadnicima takvih skupina, pretjerujući, a ponekad čak i lažno prikazujući moguće konfliktne situacije u koje su migranti bili upleteni (ili možda ne?).

Neizmjerno mi je žao što smo u teškim vremenima postali neosjetljivi na tuđu nesreću i bol, zanemarujući činjenicu da je većina nas ili naših obitelji morala bježati iz svog doma tijekom (spomenutog) izbijanja rata. Tako lako zaboravljamo kako je to sve napustiti i pobjeći, jednostavno živjeti trčeći, ali trčati za životom ... Kako je poželjeti opet negdje pripadati, imati stalno okruženje, barem na neko vrijeme. Preplavljeni promjenama i strahom od vezanosti, ti se ljudi boje usvojiti bilo kakve navike, jer znaju da će na kraju morati otići i početi ispočetka.

Zamislite da sve počinje izgledati čudno i više niste sigurni jeste li potpuno svoji. Kao da ste usput ostavili male komadiće od sebe. Počeo bih se pitati je li mi što ostalo ...

I started to think if there was something we could all do to make their journey a little more bearable. Suddenly, an unexpected joy came into my life – the great joy of meeting and communicating with those very same people.

Iskustvo suradnje

Interaktivne radionice započele su u prosincu 2019. godine, kao dio projekta IMPACT financiranog iz programa EU Erasmus +, a provode se kao proces suradnje između Agencije za lokalnu demokratiju Mostar i Mostarskog kazališta mladih, čiji sam član (zajedno s više volontera). Sastajali smo se pet tjedana - ukupno 15 puta po 2 ili 3 sata i, jednostavno rečeno, razmijenili smo Ljubav.

Usually, different families would come to each workshop, often there were children, too. But, some of them came two, three or even more times and always begged us to participate and come with us again, when we came to the Salakovac Refugee Camp in a van, in which the number of passengers is limited to seven. Sometimes, one of us, organizers and volunteers, would undertake additional transportation by their personal vehicle, so that no one of the refugees would be disappointed. Read More History of France

U početku ih je bilo vrlo teško potaknuti da se otvore. Nismo je željeli forsirati, jer je razumljivo koliko bolno može biti razgovarati o svemu od čega su pobjegli, dijeliti šokantna iskustva koja smo mi, posebno mladi, čuli samo u pričama starijih osoba, dio u ratu.

Pokušali smo razgovor potaknuti glazbom, plesom, šalama i igrama. Jednom smo prigodom na pozornicu postavili nekoliko predmeta. To su bili predmeti koji se često viđaju u nečijem domu: potkošulja, poklopac lonca, šalica za kavu, jedna cipela ... Bili su razbacani, gotovo kao da ih je netko ostavio u takvoj žurbi, grabeći sve što je uspio donijeti. To ih je potreslo, vjerojatno oživjelo uspomene i počeli su iskrenije i otvorenije govoriti o svojim osjećajima. Slušali smo tiho. Jer, što se pametno može reći o svjedočenju čovjeka kojem je brat ubijen, pred njegovim očima ?! Da li razumijete !? Njegova bol ?? !!

NE, ne bismo mogli, niti reći ili osjetiti da ...

Samo slušaj…

Od tog su trenutka mnogi susreti, koji su se dogodili u Studentskom hotelu Mostar, prošli pored nas slušajući ta nezamisliva iskustva i polako postajući svjesni da je to moglo zadesiti bilo koga od nas. Osjećati još uvijek nezaliječene ožiljke svoje boli, gubitka i straha, ali biti nekome stup, potpora, plačljivo rame, a da se zbog toga ne osjeća slabije, uistinu je veliki uspjeh i blagoslov.

As nights passed by, each one of them burdened my consciousness with the same dream, over and over again. Whenever I wake up, turn around and go back to sleep, it just goes on like someone pressed play. I was waking up visibly tired. War, fear, uncertainty, suspense, danger, escape… The list just went on and on. At least, while sleeping, I felt, at least a part of those intimidating feelings. I realized on some strange level, what it’s like when fear becomes your main actuator, but also a source of inconceivable strength. Helplessness, loss, persecution… All that matters, is to survive and escape.

Ljudi često tvrde da ne možemo značajno pomoći osobi ako sami nismo doživjeli slične životne okolnosti. Obično se slažem s popularnom izrekom o tome „prvo hodati u nečijim cipelama“. Ali nije li još lakše nama, mladim ljudima, koji još nisu okusili ovu muku, biti podrška, uzeti dio te boli, koju još uvijek ne razumijemo, na sebe i pružiti im ljudsko suosjećanje, osmijeh, zagrljaj?

Zajedno smo pjevali, crtali jedni druge, a zatim se valjali u smijehu. S djecom smo se bavili sportom i učili ih crtati slona, cvijet, drvo ... Pokazali su nam svoje tradicionalne plesne korake. Jedan ljubazni irački gospodin donio je čak i ukulele te izveo i staru kurdsku pjesmu.

"I am immensely sorry for we have become insensitive to other people’s misfortune and pain"

Ništa vas ne može zaustaviti

Iako smo često imali jezične barijere, čak i kad nije bilo prevoditelja, uspjeli smo komunicirati rukama, očima, zvukovima. Rezultat je bila veličanstvena sinteza mnogih različitih kultura. Iako smo uvijek organizirali zakusku, obilazili smo grad, vodili ih da probaju ukusne kolače - fizička i materijalna podrška teško su se mogli usporediti sa snagom mentalne pomoći koju smo uspjeli pružiti, na čemu su im bili duboko zahvalni.

Motiv koji nas je vodio kroz cijeli taj proces ideal je jednakosti. Tako smo tijekom jedne od radionica izrađivali maske. Tko je želio da mu se napravi maska, legao bi na najlon i počeli bismo raditi. To nije bio kratak proces. Ponekad je trajalo i do 20 minuta ili više. Većina "modela" bila su djeca koja su cijelo vrijeme mirno i strpljivo ležala. Oduševilo nas je odsustvo hiperaktivnosti i potreba da stalno izazivamo nečiju pažnju, s kojom se gotovo uvijek susrećemo među mlađim dobnim skupinama. Kad bi maske bile gotove, objasnili bismo im zašto smo ih uopće napravili:

"Gledajući masku, ne možemo zaključiti ništa o boji kože, nacionalnosti, vjeri ili bilo kojim drugim imaginarnim osobinama koje povezujemo s ljudima kao lokote predrasuda."

The message is quite clear. We are all the same kind, we are all human, and we all need Love. It is the source of energy that drives the world and brings together even complete strangers. LET’S JUST LOVE EACH OTHER!! Read Oldest Language in the World

Mijenjanje svijeta

Građanski aktivizam u ovom trenutku, osim političkih previranja i poslovnih skandala, mora se usredotočiti na druga goruća pitanja zajednice u kojoj živi, ne zanemarujući gore navedeno, bez obzira koliko je pasivan građanin podložan nesigurnosti i predrasudama i stereotipno, nikada raspravljalo među njima.

From the collected stories and experiences, we decided to make a play and speak publicly about the life of refugees. We hope that with this act we will remind other people to do to others only what they would like to experience on, and in their own skin.

Predstava se iz mnogih simboličkih razloga naziva "IGRA". Premijera dolazi uskoro, a u budućnosti smo odlučni u putovanju širom svijeta, dijeleći ovo bolno, ali lijepo iskustvo kroz oblike umjetnosti, te nastupiti na mnogim poznatim pozornicama u čast ljudskog suosjećanja i svemoći LJUBAVI!

Na kraju, bez obzira koliko vaša zemlja mogla biti mapa na karti, svejedno možete napraviti VELIKU promjenu u svijetu koji postaje bolje i toplije mjesto! Nastavi ići.