Intervju s Bojanom Janevom Šemovom, povjesničarkom umjetnosti i kustosicom u Muzeju suvremene umjetnosti u Skopju, Intervju vodila Ana Frangovska, povjesničarka umjetnosti i kustosica
Bojana Janeva Šemova je povjesničarka umjetnosti i kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti u Skopju. Njezini interesi protežu se na područja individualnog identiteta umjetnika i društvenih interakcija kao gradivnih elemenata društva. Gospođa Shemova također radi kao neovisna kustosica, realizirajući i organizirajući mnoge manifestacije i izložbe lokalno i međunarodno. Godine 2009. kustosirala je makedonsko sudjelovanje na Venecijanskom bijenalu s umjetničkim projektom „Fifty-fifty“ umjetnika Goce Nanevskog. Od 2012. suosnivačica je „Ars Acta-Instituta za umjetnost i kulturu“ u Skopju. Prvo se specijalizirala za bizantsku povijest umjetnosti, a zatim je 2010. godine završila magisterij „Umjetnost i kulturna baština, kulturna politika, menadžment i obrazovanje“ na Sveučilištu u Maastrichtu. Trenutno je njezin rad uglavnom usmjeren na područje suvremene umjetnosti i suvremene kulture. Njezina strast prema kulturnoj baštini proizlazi iz profesionalnog iskustva, kao i iz njezine primjene kroz turističke ture koje nudi u Skopju. Za potrebe ovog intervjua, gospođa Shemova će se osvrnuti na temu „Zajednička ili osporavana baština“.
Što je baština, kako funkcionira i što znači za ljude različitog porijekla?
Bojana: Baština, a posebno kulturna baština, ima širok raspon značenja i razina važnosti za različite društvene, kulturne i etničke skupine; te može imati različito tumačenje ovisno o osobnom pristupu. Ima ogromnu ulogu u definiranju samoidentifikacije, kao i u koncepciji nacionalne naracije, te u stvaranju osjećaja pripadnosti, koji se vrlo često koristio kao „alat“ u političkom nadmudrivanju. Glavni mehanizam razvoja kulturne baštine je društveni odabir i način na koji zajednica prenosi s generacije na generaciju.
Mislite li da bi institucije baštine trebale biti uključivije ili isključivije? Je li važno biti jasno čije se priče predstavljaju, od koga i u koje svrhe? Neke prakse upućuju na uključiv pristup kroz restrukturiranje institucija i poticanje podržavajućeg vodstva. Što mislite o ovom pristupu?
Bojana: Naravno, postoji značajno svjetsko preispitivanje narativa i pozicijskih stavova koji prevladavaju već neko vrijeme. Jedan od najvažnijih primjera je rekonceptualizacija kolekcije MOMA-e u New Yorku uključivanjem više autohtonih i crnih umjetnika.
Čini se važnom odlukom jer se svugdje u svijetu smatra početnom pozicijom kulturnog identiteta i političkih sklonosti institucija. Vjerujem da ima puno posla u području restrukturiranja institucija prema inkluzivnijim programima nedovoljno zastupljenih skupina.
Surađujete li prekogranično sa stručnjacima iz Grčke i Bugarske i nailazite li na poteškoće u njezinoj realizaciji?
Bojana: Kao kustos u Muzeju suvremene umjetnosti u Skopju, istaknut ću da je 2019. godine, prvi put nakon duge stanke, u našem muzeju konačno predstavljena kolekcija umjetnika Muzeja suvremene umjetnosti u Solunu. Ovaj događaj predstavljao je veliki uspjeh jer dugo nismo vidjeli djela grčkih umjetnika.
Imamo baštinu koja može izazvati različite – ponekad teške ili suprotstavljene – stavove i emocije, ovisno o pristupu i gledištu. Izazov suočavanja s takvim razlikama leži u pokušaju istovremenog prenošenja tih različitih stavova i glasova prilikom predstavljanja te baštine javnosti. Slažete li se i mislite li da je to bitan zadatak kada se radi o baštini i povijesti koje se obraćaju različitim ljudima na različite načine?
Bojana: Može biti, ali ono što je temeljno pri radu s kulturnom baštinom jest uzeti u obzir sve aspekte i priče koje stoje iza nje. Također, biti spreman na kontroverzne reakcije, jer je jedna od ključnih komponenti ponovnog promišljanja kulturne baštine to što to zahtijeva vrijeme.
Možete li se sjetiti primjera studije slučaja zajedničke ili osporavane baštine povezane s vašim područjem interesa (etno-glazba, povijest, arheologija, suvremena umjetnost, povijest umjetnosti itd.) i kako biste pristupili njezinoj prezentaciji?
Bojana: Područje suvremene umjetnosti u svojoj je osnovi iznad i izvan nacionalnih agendi i povijesnih konotacija. Moj pristup tim temama prvo je usmjeren na univerzalne, ljudske ideje, a zatim na nacionalne karakteristike. Zato se u području suvremene kulture vrlo često nalaze primjeri međunarodnih manifestacija koje slave univerzalne kvalitete i vrijednosti.
Bavljenje kulturnom baštinom znači uzeti u obzir sve aspekte i priče koje stoje iza znamenitosti te biti spreman na kontroverzne reakcije
Kakav je utjecaj kulturne baštine na rješavanje problema povezanih sa zajedničkom ili osporavanom poviješću?
Bojana: Kulturna baština ima ogromnu važnost u spornoj povijesti među različitim zemljama. Pogotovo u zemljama koje imaju preklapajuću povijest. Jedan od neobičnih primjera za mene je imenovanje srednjovjekovnog kralja Marka, različitim imenicama Kralje Marko od strane Makedonaca, Kralji Marko od strane Bugara i Kraljević Marko od strane Srba. Svi vjerujemo da je on bio dio naše povijesti, što je i bio, zbog geopolitičkih položaja u to vrijeme.
Kako biramo pamtiti prošlost i kako biramo ići naprijed ključna su pitanja današnjice. Što kulturna baština znači u različitim nacionalnim i regionalnim kontekstima? Tko je može smatrati svojom i tko odlučuje kako će se čuvati, prikazivati ili restaurirati? Kako dijeliti kulturnu baštinu?
Bojana: Danas važnost određenih aspekata kulturne baštine uvelike ovisi o političkim programima zemlje. Svjedoci smo promjena u narativima, koje se preklapaju s promjenama vlada. To je posebno očito u mladim zemljama poput naše, koje su još uvijek u razdoblju formiranja svog nacionalnog ponosa i osjećaja pripadnosti kroz različite dijelove usmene i pisane baštine.
„Ono što označava nacionalne naracije jest to što ne uključuju slojeve; one su jednostrane, često kronološke i imaju osjećaj fiksne, statične, povijesne istine o sebi“, rekao je Anderson 1991. Slažete li se s ovim citatom i zašto?
Bojana: Nažalost, slažem se da je to bio slučaj u prošlosti i da je još uvijek danas. Možda je konačno vrijeme da preispitamo mogućnosti višeslojnih i otvorenih pogleda na povijest.
Kada raspravljamo o zajedničkoj ili osporavanoj baštini, pitanje vremena je ključno, a u ekstremnim slučajevima nedavnih previranja, najbolja metoda za pomirenje možda nije suočavanje s prošlošću kao s nečim što se može individualno povezati; već da prošlost, nadamo se, ostane u prošlosti. Mislite li da se to može primijeniti u našem kontekstu?
Bojana: Potpuno se slažem da prošlost treba ostati u prošlosti, posebno sada kada je cijeli svijet zaražen globalizacijom i međusobnom povezanošću među ljudima. Međutim, u našem kontekstu vjerujem da će taj proces ići sporo i teško, s obzirom na snažne društvene, ekonomske i političke agende različitih strana.
Mislite li da područje riječi može utjecati na način na koji publika čita priče vezane uz baštinu (zajedničku ili osporavanu)?
Bojana: Da. Ne samo područje riječi, već i vizualne slike imaju snažan utjecaj na ovaj proces.
***
Intervju se provodi u okviru projekta „Zajedničko ili osporavano nasljeđe”, koji provode ALDA Skopje i Forum ZFD. Cilj projekta je poboljšati prekograničnu suradnju između Sjeverne Makedonije, Grčke i Bugarske. Projekt podiže svijest o ulozi osporavanih povijesti i zajedničke kulturne baštine u procesima integracije u EU među praktičarima baštine i kulturnim djelatnicima. Sadržaj intervjua isključiva je odgovornost intervjua i ne odražava uvijek stavove i stajališta ALDA-e i Foruma ZFD.