ALDA Governing Board’s commitment to sustainability at the AUTREMENT project

On Wednesday 27 January 2021, the conference on the AUTREMENT Project (Urban Territorial Development to Reinvent Mobility and Engage Tunisians) took place in Kairouan (Tunisia), live-streamed on the Autrement Facebook Page – Sustainable Mobility and Citizen Participation in Tunisia.  One member of ALDA’s Board of Directors, Mr Didier Duboisset, who works for the local authority Pays Vichy-Auvergne, joined the event welcoming the implementation of this project and encouraging all members and stakeholders for the successful completion of the project itself.

During his speech, Mr Didier Duboisset highlighted an example of a concrete project implemented in his municipality. In this case, European funds were used to mobilise the young section of the population, from teenagers to young parents, as far as soft and sustainable mobility projects concern. the aim was yo change the habits of these people around the use of cars and to raise their awareness on the use of more ecological and sustainable means of transport.

Going towards sustainable urban development with the AUTREMENT project

Mr Duboisset’s commitment is fully in line with the spirit of the AUTREMENT project, launched on 1sv June 2020 in the continuation of the decentralised cooperation between the Strasbourg Municipality and the municipalities of Kairouan and Mahdia in Tunisia. The project focuses on promoting sustainable urban development; while improving inhabitants’ quality of life, as well as their economic and tourist attractiveness. The development of active mobility, such as cycling; the implementation of dedicated urban developments, and the strengthening of citizen participation in local governance are some key aspects designed to reach the above-mentioned aims.

Finally, this project aims at creating synergies in the region of Kairouan i Mahdia and even beyond the Tunisian borders.

On Wednesday 27 January 2021, the conference on the AUTREMENT Project (Urban Territorial Development to Reinvent Mobility and Engage Tunisians) took place in Kairouan (Tunisia), live-streamed on the Autrement Facebook Page – Sustainable Mobility and Citizen Participation in Tunisia.  One member of ALDA’s Board of Directors, Mr Didier Duboisset, who works for the local authority Pays Vichy-Auvergne, joined the event welcoming the implementation of this project and encouraging all members and stakeholders for the successful completion of the project itself.

During his speech, Mr Didier Duboisset highlighted an example of a concrete project implemented in his municipality. In this case, European funds were used to mobilise the young section of the population, from teenagers to young parents, as far as soft and sustainable mobility projects concern. the aim was yo change the habits of these people around the use of cars and to raise their awareness on the use of more ecological and sustainable means of transport.

Going towards sustainable urban development with the AUTREMENT project

Mr Duboisset’s commitment is fully in line with the spirit of the AUTREMENT project, launched on 1sv June 2020 in the continuation of the decentralised cooperation between the Strasbourg Municipality and the municipalities of Kairouan and Mahdia in Tunisia. The project focuses on promoting sustainable urban development; while improving inhabitants’ quality of life, as well as their economic and tourist attractiveness. The development of active mobility, such as cycling; the implementation of dedicated urban developments, and the strengthening of citizen participation in local governance are some key aspects designed to reach the above-mentioned aims.

Finally, this project aims at creating synergies in the region of Kairouan i Mahdia and even beyond the Tunisian borders.


Talas inovacija na Sredozemlju sa MYSEA

Kako dati inovativan podsticaj socijalnoj inkluziji, borbi protiv siromaštva, zapošlјavanju mladih i žena na Sredozemlju?

To će biti moguće, zahvalјujući projektu MY SEA, u pitanju je novi projekat, pokrenut 15. oktobra 2020. i trajaće do aprila 2023, uz podršku ENI CBC MED programa prekogranične saradnje Evropske unije.

Partneri na novom projektu – Mediterranean Youth, NEETs and women advancing Skills, Employment and Awareness in the blue and green economy” – MY SEA“ - MY SEA su CIES Onlus u saradnji sa organizacijama iz Libana, Jordana, Tunisa i Grčke.

Revolucionarni projekt poticanja socijalne uključenosti i zapošljivosti

Projektne aktivnosti će se sprovoditi u Libanu, Jordanu, Tunisu, Grčkoj i Italiji u cilјu promocije socijalne inkluzije i borbe protiv siromaštva, pobolјšanja zapošljavanja mladih (18-24) i žena, kao i NEET-a („Ne u obrazovanju, niti u zapošljavanju ili osposobljavanju"do 30 godina) i u sektorima upravlјanja polјoprivrednim otpadom.

Da bi to sve postigao, “MYSEA” će razviti treninge orijentisane na oba sektora, osnažiti lokalnu upravu kao i savez i razmenu nadležnosti među zainteresovanim stranama iz ekonomskog sektora i institucija za tehničko i stručno osposoblјavanje (TVET) sa cilјem pobolјšanja kompatibilnosti između nastavnih planova i programa i profesionalnih zahteva.

Prva prekretnica projekta bit će internetska konferencija za tisak, planirano za 2. veljačend, 2021, više detalja o kojima ćemo uskoro objaviti. U međuvremenu, kako biste dobili dodatne informacije o projektnim aktivnostima, rezultatima i ishodima, možete ih posjetiti Web stranica MYSEA ili napiši na mysea.communication@cies.it 

Kako dati inovativan podsticaj socijalnoj inkluziji, borbi protiv siromaštva, zapošlјavanju mladih i žena na Sredozemlju?

To će biti moguće, zahvalјujući projektu MY SEA, u pitanju je novi projekat, pokrenut 15. oktobra 2020. i trajaće do aprila 2023, uz podršku ENI CBC MED programa prekogranične saradnje Evropske unije.

Partneri na novom projektu – Mediterranean Youth, NEETs and women advancing Skills, Employment and Awareness in the blue and green economy” – MY SEA“ - MY SEA su CIES Onlus u saradnji sa organizacijama iz Libana, Jordana, Tunisa i Grčke.

Revolucionarni projekt poticanja socijalne uključenosti i zapošljivosti

Projektne aktivnosti će se sprovoditi u Libanu, Jordanu, Tunisu, Grčkoj i Italiji u cilјu promocije socijalne inkluzije i borbe protiv siromaštva, pobolјšanja zapošljavanja mladih (18-24) i žena, kao i NEET-a („Ne u obrazovanju, niti u zapošljavanju ili osposobljavanju"do 30 godina) i u sektorima upravlјanja polјoprivrednim otpadom.

Da bi to sve postigao, “MYSEA” će razviti treninge orijentisane na oba sektora, osnažiti lokalnu upravu kao i savez i razmenu nadležnosti među zainteresovanim stranama iz ekonomskog sektora i institucija za tehničko i stručno osposoblјavanje (TVET) sa cilјem pobolјšanja kompatibilnosti između nastavnih planova i programa i profesionalnih zahteva.

Prva prekretnica projekta bit će internetska konferencija za tisak, planirano za 2. veljačend, 2021, više detalja o kojima ćemo uskoro objaviti. U međuvremenu, kako biste dobili dodatne informacije o projektnim aktivnostima, rezultatima i ishodima, možete ih posjetiti Web stranica MYSEA ili napiši na mysea.communication@cies.it 


Novi strateški plan ALDA-e započinje nakon četiri regionalna veb-seminara

ALDA-in novi put ka daljem širenju principa dobrog upravlјanja i jačem regionalnom uticaju zvanično je započeo, zahvalјujući 4 diskusije na temu naših strateških stavova sa lokalnim akterima.

Ovi događaji su se desili između 7. i 21. decembra, sa cilјem analize novog ALDA Strateškog plana za 2020-2024 usvojenog tokom Generalne skupštine u oktobru kako bi se povećao uticaj i obim našeg delovanja, prilikom ALDA dvadesetogodišnjice

ALDA ne usporava: uprkos ograničenjima u kretanju, ostali smo blizu svojih članova i zadržavamo pozitivan pogled na budućnost – istakao je potpredsednik ALDA-eg. Alessandro Perellitokom sastanka o mediteranskom području - - Verujemo da se rad sastoji u promovisanju zajedničkih vrednosti demokratije, aktivnog građanstva i jednakih mogućnosti, ali ne samo, u afričkim i zemljama Bliskog Istoka." . "

Decentralizacija, supsidijarnost i sudjelovanje građana i dalje su srž naše strategije.

Ovo predstavlјa važnu prekretnicu za celu asocijaciju: nakon 20 godina delovanja i mreže koja je neprestano rasla, posebno u poslednjoj deceniji, ALDA je sada spremna da proširi svoje područje delovanja, a to se dešava u istorijskom trenutku kada je delovanje na nivou zajednice klјučni prioritet kako bi se osigurala održivost naših zajednica. Kao što je takođe istakla gospođa Nataša Vučković, članica Upravnog odbora ALDA-e,„ naredna godina biće klјučna i uloga ALDA-e biće veća i važnija nego ikad, najviše zbog pandemije, koja je produbila potrebu građana kojima ALDA nudi usluge i različite vrste podrške. "

 

Sve u svemu, 4 vebinara su videla kvalitetno učešće članova i partnera znatiželјnih ne samo da otkriju nove prioritete za 2020-2024, već i da počnu krčiti put budućim projektima i saradnji u skladu sa takvom strategijom i našim zajedničkim cilјevima.

Sa posebnim regionalnim fokusom, svaki vebinar je uklјučivao lokalne zainteresovane strane članove novog Upravnog odbora ALDA-e aktivne u polјu diskusije.

 

Posvećeni smo vrednostima EU i ovo je za nas od strateškog značaja. Radimo na decentralizaciji, supsidijarnosti i učešću građana. Ovo je i dalјe srž naše strategije”, istakao je predsednik ALDA-e g. Oriano Otočan tokom prvog vebinara koji se fokusirao na Evropu.

 

Štaviše, članovi Upravnog odbora ALDA-e doprineli su dragocenim uvidima, još jednom dokazujući svoju duboku posvećenost aktivnim akterima u primeni novih strateških stavova. „Kao osoba koja dolazi iz regiona zapadnog Balkana , - izjavio je novoizabrani član Upravnog odbora gospodin Emir Ćorić - mislim da mogu i da ću pomoći ALDA-i u povećanju saradnje sa lokalnim vlastima i direktno ću podržati te opštine u sprovođenju dobrih principa upravlјanja i učešća građana“ “.

Od ovog trenutka nadalјe, delovanje na ostvarenju ovog plana je započelo, ali što je još važnije jeste da nastavimo da negujemo razgovor sa našim članovima i partnerima i iz tog razloga ohrabrujemo sve da stupe u kontakt sa nama da se pridruže našoj misiji.

 

ALDA-in novi put ka daljem širenju principa dobrog upravlјanja i jačem regionalnom uticaju zvanično je započeo, zahvalјujući 4 diskusije na temu naših strateških stavova sa lokalnim akterima.

Ti su se događaji odigrali između 7. i 21sv prosinac s ciljem da se razvije ALDA-in novi Strateški plan za 2020.-2024 usvojena tijekom Glavna skupština listopada kako bismo povećali utjecaj i opseg naše akcije, tim povodom 20. godišnjice ALDE.

ALDA ne usporava: uprkos ograničenjima u kretanju, ostali smo blizu svojih članova i zadržavamo pozitivan pogled na budućnost – istakao je potpredsednik ALDA-eg. Alessandro Perellitokom sastanka o mediteranskom području - - Verujemo da se rad sastoji u promovisanju zajedničkih vrednosti demokratije, aktivnog građanstva i jednakih mogućnosti, ali ne samo, u afričkim i zemljama Bliskog Istoka." . "

Decentralizacija, supsidijarnost i sudjelovanje građana i dalje su srž naše strategije.

Ovo predstavlja važnu prekretnicu za cijelu Udrugu: nakon 20 godina djelovanja i mreže koja je neprestano rasla, posebno u posljednjem desetljeću, ALDA je sada spremna proširiti svoje područje djelovanja, a to se događa u povijesnom trenutku u kojem je v.d. na razini zajednice ključni je prioritet kako bi se osigurala održivost naših zajednica. Kao što je također istakao Gospođa Nataša Vučković, član Upravnog odbora ALDA, “sljedeća će godina biti ključna, a uloga ALDE bit će veća i važnija no ikad, ponajviše zbog pandemije, koja je produbila potrebe građana kojima ALDA nudi usluge i različite vrste podrške."

Sve u svemu, 4 vebinara su videla kvalitetno učešće članova i partnera znatiželјnih ne samo da otkriju nove prioritete za 2020-2024, već i da počnu krčiti put budućim projektima i saradnji u skladu sa takvom strategijom i našim zajedničkim cilјevima.

Sa posebnim regionalnim fokusom, svaki vebinar je uklјučivao lokalne zainteresovane strane članove novog Upravnog odbora ALDA-e aktivne u polјu diskusije.

 

Posvećeni smo vrijednostima EU-a i ovo je za nas strateško. Radimo na decentralizaciji, supsidijarnosti i sudjelovanju građana. To je još uvijek srž naše strategije”, Istaknuto Predsjednik ALDA-e gospOrianoOtočan tijekom prvog webinara s naglaskom na Europu.

 

Štaviše, članovi Upravnog odbora ALDA-e doprineli su dragocenim uvidima, još jednom dokazujući svoju duboku posvećenost aktivnim akterima u primeni novih strateških stavova. „Kao osoba koja dolazi iz regiona zapadnog Balkana , - izjavio je novoizabrani član Upravnog odbora gospodin Emir Ćorić - mislim da mogu i da ću pomoći ALDA-i u povećanju saradnje sa lokalnim vlastima i direktno ću podržati te opštine u sprovođenju dobrih principa upravlјanja i učešća građana“ “.

Od ovog trenutka nadalјe, delovanje na ostvarenju ovog plana je započelo, ali što je još važnije jeste da nastavimo da negujemo razgovor sa našim članovima i partnerima i iz tog razloga ohrabrujemo sve da stupe u kontakt sa nama da se pridruže našoj misiji.

 


Mind Inclusion 2.0 proslavio je Međunarodni dan osoba sa invaliditetom

2. i 3. decembra 2020. godine, projekat Mind Inclusion 2.0, finansiran iz programa Erasmus+ Evropske komisije, organizovao je niz događaja kojima je proslavio zvanični završetak projekta i predstavio brojne rezultate postignute tokom protekle 2 godine.

Nije bilo šanse da se događaj ne dogodi 3. decembra, što je Međunarodni dan osoba sa invaliditetom: savršena prilika da se skrene pažnja na svakodnevne izazove sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom, posebno u ovom periodu.

Zapravo, Mind Inclusion 2.0 ima za cilј pronalaženje održivih i inkluzivnih rešenja koja pomažu negovatelјima da pobolјšaju svoje veštine i omogućavaju osobama sa invaliditetom da aktivno učestvuju u društvenom životu svoje zajednice.

 

"Digitalni APP za pomoć osobama s invaliditetom u pristupu javnim prostorima i ostvarivanju njihovih prava"

 

Na pomenutim vebinarima učestvovali su sjajni govornici i stručnjaci koji su razgovarali na zanimlјivim debatama na tri različite teme: uticaj COVID-19 na osobe sa invaliditetom, vizije mladih o invaliditetu i inkluzivnoj tehnologiji i, na kraju, ali ne najmanje važno, veze između digitalnog i osoba sa invaliditetom.

Želimo da se zahvalimo svim učesnicima i panelistima koji su doprineli uspehu ovog dvodnevnog onlajn događaja:

Sve onlajn konferencije takođe su služile za predstavlјanje i širenje glavnih rezultata projekta, naime digitalni APP osmišlјen je da pomogne osobama sa invaliditetom da imaju pristup javnim prostorima i da ostvare svoja prava.

Mind Inclusion 2.0 je projekat koji vodi Margherita: Società Cooperativa Onlus (Italija) zajedno sa Polibienestar Research Institute, INTRAS Foundation (Španija), Social IT Software & Consulting Srl (Italija), Lietuvos sutrikusio intelekto zmoniu globos bendrija «Viltis» (Litvanija) i ALDA (Francuska).

Ako želite da saznate više o projektu, možete kontaktirati menadžera projekta Andrea Điareta na: europacoop@cooperativamargherita.org

2. i 3. decembra 2020. godine, projekat Mind Inclusion 2.0, finansiran iz programa Erasmus+ Evropske komisije, organizovao je niz događaja kojima je proslavio zvanični završetak projekta i predstavio brojne rezultate postignute tokom protekle 2 godine.

Nije bilo šanse da se događaj ne dogodi 3. decembra, što je Međunarodni dan osoba sa invaliditetom: savršena prilika da se skrene pažnja na svakodnevne izazove sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom, posebno u ovom periodu.

Zapravo, Mind Inclusion 2.0 ima za cilј pronalaženje održivih i inkluzivnih rešenja koja pomažu negovatelјima da pobolјšaju svoje veštine i omogućavaju osobama sa invaliditetom da aktivno učestvuju u društvenom životu svoje zajednice.

 

"Digitalni APP za pomoć osobama s invaliditetom u pristupu javnim prostorima i ostvarivanju njihovih prava."

Na pomenutim vebinarima učestvovali su sjajni govornici i stručnjaci koji su razgovarali na zanimlјivim debatama na tri različite teme: uticaj COVID-19 na osobe sa invaliditetom, vizije mladih o invaliditetu i inkluzivnoj tehnologiji i, na kraju, ali ne najmanje važno, veze između digitalnog i osoba sa invaliditetom.

Želimo da se zahvalimo svim učesnicima i panelistima koji su doprineli uspehu ovog dvodnevnog onlajn događaja:

Sve onlajn konferencije takođe su služile za predstavlјanje i širenje glavnih rezultata projekta, naime digitalni APP osmišlјen je da pomogne osobama sa invaliditetom da imaju pristup javnim prostorima i da ostvare svoja prava.

Mind Inclusion 2.0 je projekat koji vodi Margherita: Società Cooperativa Onlus (Italija) zajedno sa Polibienestar Research Institute, INTRAS Foundation (Španija), Social IT Software & Consulting Srl (Italija), Lietuvos sutrikusio intelekto zmoniu globos bendrija «Viltis» (Litvanija) i ALDA (Francuska).

Ako želite da saznate više o projektu, možete kontaktirati menadžera projekta Andrea Điareta na: europacoop@cooperativamargherita.org


Sva kulturna baština pripada svakome od nas

Intervju sa Sanjom Ivanovskom Velkoska, arheologinjom i konzervatoricom u Nacionalnom centru za zaštitu Skoplja, intervjuirala Ana Frangovska, povjesničarka umjetnosti i kustosica

 

Sanja Ivanovska Velkoska je doktor arheologije, zaposlen u Nacionalnom konzervatorskom centru u Skoplju. Kao stručnjak u području arheologije i konzervacije ima veliko iskustvo kao vanjski savjetnik za druge institucije i lokalitete za zaštitu kulturne baštine. Gospođa Ivanovska Velkoska napisala je puno znanstvenih radova, sudjelovala na mnogim znanstvenim konferencijama i boravila u znanstvenoj rezidenciji u Beogradu, Srbija i Lundu, Švedska. Široko znanje o zaštiti kulturne baštine u teoriji i praksi čini je izvrsnom sugovornicom u pitanjima koja se odnose na zajedničku ili osporenu baštinu.

Što je baština, kako djeluje i što znači za ljude različitog porijekla?

Sanja: Materijalne i kulturne vrijednosti koje smo naslijedili od predaka i njihovih predaka ono su što bismo trebali nazvati kulturnom baštinom. Nažalost, njegovo tumačenje u različitim okruženjima često se karakterizira kontrastnim sadržajem.

Mislite li da bi institucije baštine trebale biti sveobuhvatnije ili isključivije? Je li važno biti jasan o tome čije se priče, tko i u koje svrhe predstavljaju? Neke prakse upućuju na inkluzivni pristup kroz restrukturiranje institucija i poticanje potpornog vodstva. Što mislite o ovom pristupu?

Sanja: Ako želimo da općenito stanovništvo zna što je kulturna baština te da je njeguju i bezuvjetno njeguju i čuvaju, tada institucije moraju olakšati pristup i promociju više i na prikladan način u široj javnosti. Razlozi predstavljanja kulturne baštine uopće nisu važni jer ona uopće ne bi trebala biti u vlasništvu.

Sudjelujete li u prekograničnoj suradnji s profesionalcima iz Grčke i Bugarske i nalazite li poteškoće u njezinoj realizaciji?

Sanja: U prošlosti smo imali veću institucionalnu suradnju sa mnogim susjednim zemljama, ali ta praksa polako propada u posljednjih osam godina. To nije zbog bilo kakvih politika, već je rezultat izuzetno lošeg upravljanja institucijom u kojoj radim. Na osobnoj razini kontakti s kolegama održavaju se redovito. Čak i o svom trošku, u slobodno vrijeme uspostavljam veze sa zemljama s kojima do sada nismo surađivali. Ali sav se rad temelji na osobnom poticaju ili na razini male interdisciplinarne skupine koja ima ideju donijeti nove tehnike, tehnologije i metode upravljanja kulturnom baštinom sa svih aspekata (koji se odnose na istraživački rad, konzervaciju / restauraciju, prezentaciju i popularizaciju ).

Imamo baštinu koja može pobuditi različite - ponekad teške ili konkurentske - poglede i osjećaje, ovisno o pristupu i stajalištu. Izazov suočavanja s takvom divergencijom leži u pokušaju istodobnog prenošenja ovih različitih stavova i glasova prilikom predstavljanja ove baštine javnosti. Slažete li se i mislite li da je to ključni zadatak kada se bavite baštinom i povijestima koje različitim ljudima govore na različite načine?

Sanja: Da, to je u praksi, ali ne bi trebalo biti. Kulturna baština nikada ne smije imati etnički, vjerski, rodni ili bilo koji drugi kontekstualni okvir. Naprotiv, vjerujem da sva kulturna baština pripada svakome od nas, dio je naše prošlosti i utječe na našu sadašnjost i budućnost.

Možete li se sjetiti primjera studije slučaja zajedničke ili osporene baštine povezane s vašim određenim područjem interesa (etno-glazba, povijest, arheologija, suvremena umjetnost, povijest umjetnosti itd.) I kako biste pristupili njezinu predstavljanju?

Sanja: Kao dobitnik SIDA-e, sudjelovao sam u programu usavršavanja o očuvanju i upravljanju povijesnim zgradama na Sveučilištu Lund u Lundu, Švedska, gdje sam predstavio svoju studiju slučaja na temu „Konzervacija i prezentacija južnih vrata arheološkog nalazišta Skoplje ". Tadašnji pristup vodio se načelima Europa Nostra, koji su uočeni i primijenjeni u mom profesionalnom radu u vezi s cjelovitom zaštitom arheoloških nalazišta kao kulturne baštine.

"Kulturnu baštinu treba tretirati kao dragocjeno ostvarenje stvaralaštva ljudi određenog vremena"

Kakav je utjecaj kulturne baštine na rješavanje pitanja vezanih uz zajedničku ili osporenu baštinu?

Sanja: U praksi nijedan. Teoretičari mogu pronaći mnoge dodirne točke i utjecaje, ali operativac je svjestan da je u praksi u našoj zemlji to samo mrtvo slovo na papiru.

Kako se odlučujemo sjećati se prošlosti i kako idemo naprijed, kritična su pitanja današnjice. Što znači kulturna baština u različitim nacionalnim i regionalnim kontekstima? Tko može tvrditi da je njihov, i tko odlučuje kako će se sačuvati, prikazati ili obnoviti? Kako podijeliti kulturnu baštinu?

Sanja: Značenja nisu toliko bitna koliko je važan pristup i odnos prema kulturnoj baštini. Svjesni smo da je kulturna baština kao kategorija kulture kod nas uvijek na margini. Svi napori na izmjenama i dopunama koji su još uvijek u fazi izrade, dok se u praksi pokazuje da razne irelevantne populističke manifestacije dobivaju više publiciteta, a time i više sredstava od bilo kojeg projekta zaštite kulturne baštine.

Nitko ne može reći da neko kulturno nasljeđe pripada nekome, osim ako ga osobno nije naslijedio od roditelja. Ono do čega mi kao društvo brinemo pripada svima nama.Popularnost je najvažniji način dijeljenja vrijednosti kulturne baštine, a time i povećanja interesa za nju. U popularnom postojanju bilo kojom je kulturnom baštinom mnogo lakše upravljati, a može se učiniti i samoodrživom.

„Ono što označava nacionalne narative jest to što ne uključuju slojeve; jednostrani su, često kronološki i imaju osjećaj fiksne, statične, povijesne istine o njima ”, rekao je Anderson 1991. Slažete li se s tim navodom i zašto?

Sanja: Nažalost, to je često slučaj. Međutim, povremeno se pokušava integrirati kulturno nasljeđe, što sveobuhvatno analizira probleme, pa su reakcije na akciju interdisciplinarne. Ponavljam, to je vrlo rijetko, ali do sada se pokazalo uspješnom praksom. I sve dok nastavimo tretirati kulturnu baštinu samo s jednog aspekta, nikada nećemo doći do gotovo idealnih rješenja.

Kada razgovaramo o zajedničkoj ili osporavanoj baštini, pitanje vremena je od ključne važnosti, au ekstremnim slučajevima nedavnih previranja, najbolja metoda za pomirenje možda neće biti tretiranje prošlosti kao pojedinačno povezane; već da se nada da bi prošlost trebala ostati u prošlosti. Mislite li da se to može implementirati u naš kontekst?

Sanja: Da, naravno da može.

Mislite li da kraljevstvo riječi može utjecati na način na koji publika čita priče povezane s baštinom (dijeljene ili osporavane)?

Sanja: Da, mislim da jesam. Sve dok u pričama o kulturnoj baštini koristimo bogat i glomazan rječnik s profesionalnim terminima, naša ciljna skupina bit će jedina skupina ljudi koja nas može razumjeti. Oni koji nas razumiju obično su dio naših profesionalnih krugova ili kolega. U tom smo slučaju potpuno promašili cilj popularizacije kulturne baštine.

***

Intervju se provodi u okviru projekta “Dijeljeno ili osporeno nasljeđe”, Provodi ALDA Skopje i Forum ZFD. Cilj projekta je poboljšati prekograničnu suradnju između sjeverne Makedonije, Grčke i Bugarske. Projektom se podiže svijest o ulozi osporenih povijesti i zajedničke kulturne baštine u procesima integracije u EU među stručnjake za baštinu i kulturne radnike. Sadržaj intervjua isključiva je odgovornost sugovornika i ne odražava uvijek stavove i stavove ALDA-e i Foruma ZFD.

Intervju sa Sanjom Ivanovskom Velkoska, arheologinjom i konzervatoricom u Nacionalnom centru za zaštitu Skoplja, intervjuirala Ana Frangovska, povjesničarka umjetnosti i kustosica

 

Sanja Ivanovska Velkoska je doktor arheologije, zaposlen u Nacionalnom konzervatorskom centru u Skoplju. Kao stručnjak u području arheologije i konzervacije ima veliko iskustvo kao vanjski savjetnik za druge institucije i lokalitete za zaštitu kulturne baštine. Gospođa Ivanovska Velkoska napisala je puno znanstvenih radova, sudjelovala na mnogim znanstvenim konferencijama i boravila u znanstvenoj rezidenciji u Beogradu, Srbija i Lundu, Švedska. Široko znanje o zaštiti kulturne baštine u teoriji i praksi čini je izvrsnom sugovornicom u pitanjima koja se odnose na zajedničku ili osporenu baštinu.

Što je baština, kako djeluje i što znači za ljude različitog porijekla?

Sanja: Materijalne i kulturne vrijednosti koje smo naslijedili od predaka i njihovih predaka ono su što bismo trebali nazvati kulturnom baštinom. Nažalost, njegovo tumačenje u različitim okruženjima često se karakterizira kontrastnim sadržajem.

Mislite li da bi institucije baštine trebale biti sveobuhvatnije ili isključivije? Je li važno biti jasan o tome čije se priče, tko i u koje svrhe predstavljaju? Neke prakse upućuju na inkluzivni pristup kroz restrukturiranje institucija i poticanje potpornog vodstva. Što mislite o ovom pristupu?

Sanja: Ako želimo da općenito stanovništvo zna što je kulturna baština te da je njeguju i bezuvjetno njeguju i čuvaju, tada institucije moraju olakšati pristup i promociju više i na prikladan način u široj javnosti. Razlozi predstavljanja kulturne baštine uopće nisu važni jer ona uopće ne bi trebala biti u vlasništvu.

Sudjelujete li u prekograničnoj suradnji s profesionalcima iz Grčke i Bugarske i nalazite li poteškoće u njezinoj realizaciji?

Sanja: U prošlosti smo imali veću institucionalnu suradnju sa mnogim susjednim zemljama, ali ta praksa polako propada u posljednjih osam godina. To nije zbog bilo kakvih politika, već je rezultat izuzetno lošeg upravljanja institucijom u kojoj radim. Na osobnoj razini kontakti s kolegama održavaju se redovito. Čak i o svom trošku, u slobodno vrijeme uspostavljam veze sa zemljama s kojima do sada nismo surađivali. Ali sav se rad temelji na osobnom poticaju ili na razini male interdisciplinarne skupine koja ima ideju donijeti nove tehnike, tehnologije i metode upravljanja kulturnom baštinom sa svih aspekata (koji se odnose na istraživački rad, konzervaciju / restauraciju, prezentaciju i popularizaciju ).

Imamo baštinu koja može pobuditi različite - ponekad teške ili konkurentske - poglede i osjećaje, ovisno o pristupu i stajalištu. Izazov suočavanja s takvom divergencijom leži u pokušaju istodobnog prenošenja ovih različitih stavova i glasova prilikom predstavljanja ove baštine javnosti. Slažete li se i mislite li da je to ključni zadatak kada se bavite baštinom i povijestima koje različitim ljudima govore na različite načine?

Sanja: Da, to je u praksi, ali ne bi trebalo biti. Kulturna baština nikada ne smije imati etnički, vjerski, rodni ili bilo koji drugi kontekstualni okvir. Naprotiv, vjerujem da sva kulturna baština pripada svakome od nas, dio je naše prošlosti i utječe na našu sadašnjost i budućnost.

Možete li se sjetiti primjera studije slučaja zajedničke ili osporene baštine povezane s vašim određenim područjem interesa (etno-glazba, povijest, arheologija, suvremena umjetnost, povijest umjetnosti itd.) I kako biste pristupili njezinu predstavljanju?

Sanja: Kao dobitnik SIDA-e, sudjelovao sam u programu usavršavanja o očuvanju i upravljanju povijesnim zgradama na Sveučilištu Lund u Lundu, Švedska, gdje sam predstavio svoju studiju slučaja na temu „Konzervacija i prezentacija južnih vrata arheološkog nalazišta Skoplje ". Tadašnji pristup vodio se načelima Europa Nostra, koji su uočeni i primijenjeni u mom profesionalnom radu u vezi s cjelovitom zaštitom arheoloških nalazišta kao kulturne baštine.

"Kulturnu baštinu treba tretirati kao dragocjeno ostvarenje stvaralaštva ljudi određenog vremena"

Kakav je utjecaj kulturne baštine na rješavanje pitanja vezanih uz zajedničku ili osporenu baštinu?

Sanja: U praksi nijedan. Teoretičari mogu pronaći mnoge dodirne točke i utjecaje, ali operativac je svjestan da je u praksi u našoj zemlji to samo mrtvo slovo na papiru.

Kako se odlučujemo sjećati se prošlosti i kako idemo naprijed, kritična su pitanja današnjice. Što znači kulturna baština u različitim nacionalnim i regionalnim kontekstima? Tko može tvrditi da je njihov, i tko odlučuje kako će se sačuvati, prikazati ili obnoviti? Kako podijeliti kulturnu baštinu?

Sanja: Značenja nisu toliko bitna koliko je važan pristup i odnos prema kulturnoj baštini. Svjesni smo da je kulturna baština kao kategorija kulture kod nas uvijek na margini. Svi napori na izmjenama i dopunama koji su još uvijek u fazi izrade, dok se u praksi pokazuje da razne irelevantne populističke manifestacije dobivaju više publiciteta, a time i više sredstava od bilo kojeg projekta zaštite kulturne baštine.

Nitko ne može reći da neko kulturno nasljeđe pripada nekome, osim ako ga osobno nije naslijedio od roditelja. Ono do čega mi kao društvo brinemo pripada svima nama.Popularnost je najvažniji način dijeljenja vrijednosti kulturne baštine, a time i povećanja interesa za nju. U popularnom postojanju bilo kojom je kulturnom baštinom mnogo lakše upravljati, a može se učiniti i samoodrživom.

„Ono što označava nacionalne narative jest to što ne uključuju slojeve; jednostrani su, često kronološki i imaju osjećaj fiksne, statične, povijesne istine o njima ”, rekao je Anderson 1991. Slažete li se s tim navodom i zašto?

Sanja: Nažalost, to je često slučaj. Međutim, povremeno se pokušava integrirati kulturno nasljeđe, što sveobuhvatno analizira probleme, pa su reakcije na akciju interdisciplinarne. Ponavljam, to je vrlo rijetko, ali do sada se pokazalo uspješnom praksom. I sve dok nastavimo tretirati kulturnu baštinu samo s jednog aspekta, nikada nećemo doći do gotovo idealnih rješenja.

Kada razgovaramo o zajedničkoj ili osporavanoj baštini, pitanje vremena je od ključne važnosti, au ekstremnim slučajevima nedavnih previranja, najbolja metoda za pomirenje možda neće biti tretiranje prošlosti kao pojedinačno povezane; već da se nada da bi prošlost trebala ostati u prošlosti. Mislite li da se to može implementirati u naš kontekst?

Sanja: Da, naravno da može.

Mislite li da kraljevstvo riječi može utjecati na način na koji publika čita priče povezane s baštinom (dijeljene ili osporavane)?

Sanja: Da, mislim da jesam. Sve dok u pričama o kulturnoj baštini koristimo bogat i glomazan rječnik s profesionalnim terminima, naša ciljna skupina bit će jedina skupina ljudi koja nas može razumjeti. Oni koji nas razumiju obično su dio naših profesionalnih krugova ili kolega. U tom smo slučaju potpuno promašili cilj popularizacije kulturne baštine.

***

Intervju se provodi u okviru projekta “Dijeljeno ili osporeno nasljeđe”, Provodi ALDA Skopje i Forum ZFD. Cilj projekta je poboljšati prekograničnu suradnju između sjeverne Makedonije, Grčke i Bugarske. Projektom se podiže svijest o ulozi osporenih povijesti i zajedničke kulturne baštine u procesima integracije u EU među stručnjake za baštinu i kulturne radnike. Sadržaj intervjua isključiva je odgovornost sugovornika i ne odražava uvijek stavove i stavove ALDA-e i Foruma ZFD.


Kulturna baština pripada čovječanstvu

Intervju s prof. Elizabetom Dimitrovom, povjesničarkom umjetnosti specijaliziranom za Bizantsko carstvo, intervjuirala Ana Frangovska, povjesničarka umjetnosti i kustosica.

Elizabeta Dimitrova, Magistar i doktor povijesti umjetnosti sa Sveučilišta u Beogradu, profesor je na Filozofskom fakultetu u Skoplju, Republika Sjeverna Makedonija (Sveučilište Sv. Ćirila i Metoda). Unutar svog znanstvenog rada posvetila se proučavanju umjetnosti, kulture i socio-kulturnih obilježja ranokršćanskog i bizantskog doba. U tom je kontekstu interpretirala i prva objavila programske, ikonografske i umjetničke značajke keramičkih ikona s lokaliteta Vinicko Kale. Nakon toga, Vinicko Kale postao je 90-ih jedna od glavnih arheoloških atrakcija na Balkanu. Gospođa Dimitrova identificirala je programski i ikonografski koncept fresaka u biskupskoj bazilici u Stobiju na temelju fragmentarno sačuvanih dijelova ukrasa iz 4. stoljeća. Mnogi su njezini znanstveni radovi posvećeni analizi i kontekstualizaciji simboličkih značenja ikonografije ranokršćanskih mozaika u Stobiju, Heraclea Lyncestis i antičkom gradu Lychnidos. Na polju bizantske umjetničke kulture napisala je monografiju posvećenu Crkvi "Uznesenje Presvete Bogorodice". Gospođa Dimitrova vrlo je poznata svjetska istraživačica i povjerenica mnogih aktivnosti vezanih uz zaštitu kulturne baštine.

Kakav je utjecaj kulturne baštine na rješavanje problema vezanih uz zajedničku ili osporenu baštinu?

Elizabeta: Utjecaj baštine jedan je od najutjecajnijih aspekata u ovom kontekstu, ako treba sumnjati u njezinu vrijednost, kapacitet, mogućnosti upravljanja, mogućnosti zaštite itd. S druge strane, ako se baština želi tretirati kao vlasništvo, treba znajte da je baština neprocjenjiva, stoga se ne može tretirati kao svojstvo bilo koje vrste. Kulturna baština pripada cijelom čovječanstvu; jednostavno se dogodi da se određena država brine o baštini koja se nalazi na zemljopisnom teritoriju te zemlje.

Sudjelujete li u prekograničnoj suradnji s profesionalcima iz Grčke i Bugarske i nalazite li poteškoće u njezinoj realizaciji?

Elizabeta: Imam suradnju s kolegama iz Bugarske (tekući projekt digitalizacije kulturne baštine s profesorima iz Sofije) i stalnu suradnju u procesu pregleda arheoloških i povijesnih radova s profesorima iz Atene. S tim u vezi, nikada do sada nisam imao problema, poteškoća ili neriješenih pitanja koja uključuju povijesne dileme ili bilo koju drugu vrstu nesporazuma (uključujući podrijetlo baštine ili njezino institucionalno / izvaninstitucionalno upravljanje, zaštitu itd.).

"Kulturnu baštinu treba tretirati kao dragocjeno ostvarenje stvaralaštva ljudi određenog vremena"

Imamo baštinu koja može pobuditi različite - ponekad teške ili konkurentske - poglede i osjećaje, ovisno o pristupu i stajalištu. Izazov suočavanja s takvom divergencijom leži u pokušaju istodobnog prenošenja ovih različitih stavova i glasova prilikom predstavljanja ove baštine javnosti. Slažete li se i mislite li da je to ključni zadatak kada se bavite baštinom i povijestima koje različitim ljudima govore na različite načine?

Elizabeta: Kad kažemo baština, bavimo se kvalitativnim opsegom umjetničkih djela, artefakata, spomenika i lokaliteta koji potječu iz različitih vremenskih razdoblja i različitih djelovanja ljudske civilizacije. Kulturnu baštinu treba tretirati kao dragocjeno ostvarenje stvaralaštva ljudi određenog vremena, a ne kao sredstvo stvaranja političkih stavova ili manifesta. To je svjedočanstvo kreativnog potencijala određene epohe i njegove povijesne, ekonomske, socijalne i kulturne amplitude; stoga ga treba tumačiti na taj način - kao pozitivan odraz povijesnog zamaha koji je zauvijek nestao, ostavljajući dragocjeni trag u određenom umjetničkom ili kulturnom mediju / sferi.

Mislite li da više polivokalnost, angažiranost, raznolikost, (samo) refleksija i sudjelovanje mogu riješiti neke od prepreka na putu prezentacije kulturne baštine (zajedničke ili osporavane)?

Elizabeta: Treba biti metodološki ispravan, kronološki precizan i povijesno točan da bismo mogli biti pravi glasnogovornik „svijetle“ strane kulturne baštine, jer „zagovaranje“ može imati i negativnu stranu. Kulturna baština prepuštena nam je iz ugodnijeg razloga nego da se koristi kao političko / socijalno / nacionalno oružje. Čim shvati da je to ostavljeno za divljenje (umjetnička djela), pravilno istraživanje (artefakti) i turističko predstavljanje (spomenici), zlouporaba kulturne baštine prestaje biti zanimljiva ili valjana.

Možete li se sjetiti primjera studije slučaja zajedničke ili osporene baštine povezane s vašim određenim područjem interesa (etno-glazba, povijest, arheologija, suvremena umjetnost, povijest umjetnosti itd.) I kako biste pristupili njezinu predstavljanju?

Elizabeta: Naravno, prvo mi padne na pamet crkva Svete Djevice u selu Matejche, na sjevernom dijelu sjeverne Makedonije. Naručen je u zlatno doba srpske srednjovjekovne države, za vrijeme vladavine cara Stefana Dušana, kao mauzolej bivše bugarske princeze Elene u regiji današnje Sjeverne Makedonije. Pripada povijesnom nasljeđu tri moderne države; ipak, nitko se o tome ne brine, a crkva je gotovo u propadanju. Umjesto rasprave o čijoj je baštini (sjećam se nekih rasprava na tu temu), netko bi trebao pitati bi li mogao učiniti nešto da ta baština preživi kako bi se povijesno ili drugačije klasificirala; ako crkve nema, neće biti ostavljene baštine za raspravu.

Kako se odlučujemo sjećati se prošlosti i kako idemo naprijed, kritična su pitanja današnjice. Što znači kulturna baština u različitim nacionalnim i regionalnim kontekstima? Tko može tvrditi da je njihov, i tko odlučuje kako će se sačuvati, prikazati ili obnoviti? Kako podijeliti kulturnu baštinu?

Elizabeta: Međusobnim inicijativama (prekograničnim i / ili međunarodnim) za njegovu zaštitu i znanstveno potvrđenim prikazom (povijesni, kronološki, tematski, umjetnički itd.). U mom području struke vrlo je jednostavno - to je bizantska kulturna baština, tj. Pripada srednjovjekovnoj kulturno-umjetničkoj produkciji, ispoljavajući određene arhitektonske, ikonografske i umjetničke značajke, čija je kvaliteta glavno obilježje prepoznato po vizualnom karakteru.

„Ono što označava nacionalne narative jest to što ne uključuju slojeve; jednostrani su, često kronološki i imaju osjećaj fiksne, statične, povijesne istine o njima ”, rekao je Anderson 1991. Slažete li se s tim navodom i zašto?

Elizabeta: Kao što sam već rekao, kulturna baština nije instrument za nacionalni ili politički dijalog. Predstavlja odraz kako su ljudi bili kultivirani u prošlosti (definirano određenom kronologijom). Također, odražava koliko smo kultivirani u svojim nastojanjima da se brinemo o nasljeđu i čuvamo ga za potomstvo. Kulturna baština ima sljedeće glavne specifičnosti: potječe iz određenog povijesnog trenutka (kronologija), oblikovana je u određenom vizualnom obliku (tipologija), ima određene prepoznatljive kvalitete (klasifikacija) i ima određene egzistencijalne potrebe (zaštićene ili nezaštićene) . U 21sv stoljeća, moramo se usredotočiti na posljednju specifičnost, jer ona zahtijeva najveći napor. Svatko može reći što god želi o baštini ako je netko može vidjeti, ako ne, svi ćemo dijeliti tišinu mogućeg uništenja.

Kada razgovaramo o zajedničkoj ili osporavanoj baštini, pitanje vremena je od ključne važnosti, au ekstremnim slučajevima nedavnih previranja, najbolja metoda za pomirenje možda neće biti tretiranje prošlosti kao pojedinačno povezane; već da se nada da bi prošlost trebala ostati u prošlosti. Mislite li da se to može implementirati u naš kontekst?

Elizabeta: Ne, jer je barem na Balkanu prošlost postala glavni argument za oblikovanje budućnosti. Ono što je dramatičnije je to što se prošlost pokazala toliko promjenjivom za ljude na Balkanu da više ne vjerujemo u ono što su nas naučili naši preci. U takvim okolnostima budućnost postaje toliko neizvjesna da smo u potrazi za oportunistički rekonstruiranom prošlošću, obranjenom ulogom nametnutom kulturnoj baštini. Stoga nasljeđu moramo dati novu, produktivniju i visoko afirmativnu funkciju i spasiti ga od trenutnog zlostavljanja i iskorištavanja.

Mislite li da kraljevstvo riječi može utjecati na način na koji publika čita priče povezane s baštinom (dijeljene ili osporavane)?

Elizabeta: Svakako, zato nam trebaju pouzdani glasnogovornici. Retoričke vještine bile su cijenjene još od antičkih vremena zbog svog učinka na ljude iz svih sfera života. Područje riječi može imati mnogo učinaka (pozitivnih ili negativnih) i zato riječi treba pažljivo birati, intonirati u dobroj volji i prolaziti kroz “sigurne” kanale profesionalnog pristupa i etičkih standarda. Kulturna baština u svojoj najosnovnijoj definiciji znači stvaranje i kao takva zaslužuje kreativne pristupe, postupanje i uvažavanje.

***

Intervju se provodi u okviru projekta “Dijeljeno ili osporeno nasljeđe”, Provodi ALDA Skopje i Forum ZFD. Cilj projekta je poboljšati prekograničnu suradnju između sjeverne Makedonije, Grčke i Bugarske. Projektom se podiže svijest o ulozi osporenih povijesti i zajedničke kulturne baštine u procesima integracije u EU među stručnjake za baštinu i kulturne radnike. Sadržaj intervjua isključiva je odgovornost sugovornika i ne odražava uvijek stavove i stavove ALDA-e i Foruma ZFD.

Intervju s prof. Elizabetom Dimitrovom, povjesničarkom umjetnosti specijaliziranom za Bizantsko carstvo, intervjuirala Ana Frangovska, povjesničarka umjetnosti i kustosica.

Elizabeta Dimitrova, Magistar i doktor povijesti umjetnosti sa Sveučilišta u Beogradu, profesor je na Filozofskom fakultetu u Skoplju, Republika Sjeverna Makedonija (Sveučilište Sv. Ćirila i Metoda). Unutar svog znanstvenog rada posvetila se proučavanju umjetnosti, kulture i socio-kulturnih obilježja ranokršćanskog i bizantskog doba. U tom je kontekstu interpretirala i prva objavila programske, ikonografske i umjetničke značajke keramičkih ikona s lokaliteta Vinicko Kale. Nakon toga, Vinicko Kale postao je 90-ih jedna od glavnih arheoloških atrakcija na Balkanu. Gospođa Dimitrova identificirala je programski i ikonografski koncept fresaka u biskupskoj bazilici u Stobiju na temelju fragmentarno sačuvanih dijelova ukrasa iz 4. stoljeća. Mnogi su njezini znanstveni radovi posvećeni analizi i kontekstualizaciji simboličkih značenja ikonografije ranokršćanskih mozaika u Stobiju, Heraclea Lyncestis i antičkom gradu Lychnidos. Na polju bizantske umjetničke kulture napisala je monografiju posvećenu Crkvi "Uznesenje Presvete Bogorodice". Gospođa Dimitrova vrlo je poznata svjetska istraživačica i povjerenica mnogih aktivnosti vezanih uz zaštitu kulturne baštine.

Kakav je utjecaj kulturne baštine na rješavanje problema vezanih uz zajedničku ili osporenu baštinu?

Elizabeta: Utjecaj baštine jedan je od najutjecajnijih aspekata u ovom kontekstu, ako treba sumnjati u njezinu vrijednost, kapacitet, mogućnosti upravljanja, mogućnosti zaštite itd. S druge strane, ako se baština želi tretirati kao vlasništvo, treba znajte da je baština neprocjenjiva, stoga se ne može tretirati kao svojstvo bilo koje vrste. Kulturna baština pripada cijelom čovječanstvu; jednostavno se dogodi da se određena država brine o baštini koja se nalazi na zemljopisnom teritoriju te zemlje.

Sudjelujete li u prekograničnoj suradnji s profesionalcima iz Grčke i Bugarske i nalazite li poteškoće u njezinoj realizaciji?

Elizabeta: Imam suradnju s kolegama iz Bugarske (tekući projekt digitalizacije kulturne baštine s profesorima iz Sofije) i stalnu suradnju u procesu pregleda arheoloških i povijesnih radova s profesorima iz Atene. S tim u vezi, nikada do sada nisam imao problema, poteškoća ili neriješenih pitanja koja uključuju povijesne dileme ili bilo koju drugu vrstu nesporazuma (uključujući podrijetlo baštine ili njezino institucionalno / izvaninstitucionalno upravljanje, zaštitu itd.).

"Kulturnu baštinu treba tretirati kao dragocjeno ostvarenje stvaralaštva ljudi određenog vremena"

Imamo baštinu koja može pobuditi različite - ponekad teške ili konkurentske - poglede i osjećaje, ovisno o pristupu i stajalištu. Izazov suočavanja s takvom divergencijom leži u pokušaju istodobnog prenošenja ovih različitih stavova i glasova prilikom predstavljanja ove baštine javnosti. Slažete li se i mislite li da je to ključni zadatak kada se bavite baštinom i povijestima koje različitim ljudima govore na različite načine?

Elizabeta: Kad kažemo baština, bavimo se kvalitativnim opsegom umjetničkih djela, artefakata, spomenika i lokaliteta koji potječu iz različitih vremenskih razdoblja i različitih djelovanja ljudske civilizacije. Kulturnu baštinu treba tretirati kao dragocjeno ostvarenje stvaralaštva ljudi određenog vremena, a ne kao sredstvo stvaranja političkih stavova ili manifesta. To je svjedočanstvo kreativnog potencijala određene epohe i njegove povijesne, ekonomske, socijalne i kulturne amplitude; stoga ga treba tumačiti na taj način - kao pozitivan odraz povijesnog zamaha koji je zauvijek nestao, ostavljajući dragocjeni trag u određenom umjetničkom ili kulturnom mediju / sferi.

Mislite li da više polivokalnost, angažiranost, raznolikost, (samo) refleksija i sudjelovanje mogu riješiti neke od prepreka na putu prezentacije kulturne baštine (zajedničke ili osporavane)?

Elizabeta: Treba biti metodološki ispravan, kronološki precizan i povijesno točan da bismo mogli biti pravi glasnogovornik „svijetle“ strane kulturne baštine, jer „zagovaranje“ može imati i negativnu stranu. Kulturna baština prepuštena nam je iz ugodnijeg razloga nego da se koristi kao političko / socijalno / nacionalno oružje. Čim shvati da je to ostavljeno za divljenje (umjetnička djela), pravilno istraživanje (artefakti) i turističko predstavljanje (spomenici), zlouporaba kulturne baštine prestaje biti zanimljiva ili valjana.

Možete li se sjetiti primjera studije slučaja zajedničke ili osporene baštine povezane s vašim određenim područjem interesa (etno-glazba, povijest, arheologija, suvremena umjetnost, povijest umjetnosti itd.) I kako biste pristupili njezinu predstavljanju?

Elizabeta: Naravno, prvo mi padne na pamet crkva Svete Djevice u selu Matejche, na sjevernom dijelu sjeverne Makedonije. Naručen je u zlatno doba srpske srednjovjekovne države, za vrijeme vladavine cara Stefana Dušana, kao mauzolej bivše bugarske princeze Elene u regiji današnje Sjeverne Makedonije. Pripada povijesnom nasljeđu tri moderne države; ipak, nitko se o tome ne brine, a crkva je gotovo u propadanju. Umjesto rasprave o čijoj je baštini (sjećam se nekih rasprava na tu temu), netko bi trebao pitati bi li mogao učiniti nešto da ta baština preživi kako bi se povijesno ili drugačije klasificirala; ako crkve nema, neće biti ostavljene baštine za raspravu.

Kako se odlučujemo sjećati se prošlosti i kako idemo naprijed, kritična su pitanja današnjice. Što znači kulturna baština u različitim nacionalnim i regionalnim kontekstima? Tko može tvrditi da je njihov, i tko odlučuje kako će se sačuvati, prikazati ili obnoviti? Kako podijeliti kulturnu baštinu?

Elizabeta: Međusobnim inicijativama (prekograničnim i / ili međunarodnim) za njegovu zaštitu i znanstveno potvrđenim prikazom (povijesni, kronološki, tematski, umjetnički itd.). U mom području struke vrlo je jednostavno - to je bizantska kulturna baština, tj. Pripada srednjovjekovnoj kulturno-umjetničkoj produkciji, ispoljavajući određene arhitektonske, ikonografske i umjetničke značajke, čija je kvaliteta glavno obilježje prepoznato po vizualnom karakteru.

„Ono što označava nacionalne narative jest to što ne uključuju slojeve; jednostrani su, često kronološki i imaju osjećaj fiksne, statične, povijesne istine o njima ”, rekao je Anderson 1991. Slažete li se s tim navodom i zašto?

Elizabeta: Kao što sam već rekao, kulturna baština nije instrument za nacionalni ili politički dijalog. Predstavlja odraz kako su ljudi bili kultivirani u prošlosti (definirano određenom kronologijom). Također, odražava koliko smo kultivirani u svojim nastojanjima da se brinemo o nasljeđu i čuvamo ga za potomstvo. Kulturna baština ima sljedeće glavne specifičnosti: potječe iz određenog povijesnog trenutka (kronologija), oblikovana je u određenom vizualnom obliku (tipologija), ima određene prepoznatljive kvalitete (klasifikacija) i ima određene egzistencijalne potrebe (zaštićene ili nezaštićene) . U 21sv stoljeća, moramo se usredotočiti na posljednju specifičnost, jer ona zahtijeva najveći napor. Svatko može reći što god želi o baštini ako je netko može vidjeti, ako ne, svi ćemo dijeliti tišinu mogućeg uništenja.

Kada razgovaramo o zajedničkoj ili osporavanoj baštini, pitanje vremena je od ključne važnosti, au ekstremnim slučajevima nedavnih previranja, najbolja metoda za pomirenje možda neće biti tretiranje prošlosti kao pojedinačno povezane; već da se nada da bi prošlost trebala ostati u prošlosti. Mislite li da se to može implementirati u naš kontekst?

Elizabeta: Ne, jer je barem na Balkanu prošlost postala glavni argument za oblikovanje budućnosti. Ono što je dramatičnije je to što se prošlost pokazala toliko promjenjivom za ljude na Balkanu da više ne vjerujemo u ono što su nas naučili naši preci. U takvim okolnostima budućnost postaje toliko neizvjesna da smo u potrazi za oportunistički rekonstruiranom prošlošću, obranjenom ulogom nametnutom kulturnoj baštini. Stoga nasljeđu moramo dati novu, produktivniju i visoko afirmativnu funkciju i spasiti ga od trenutnog zlostavljanja i iskorištavanja.

Mislite li da kraljevstvo riječi može utjecati na način na koji publika čita priče povezane s baštinom (dijeljene ili osporavane)?

Elizabeta: Svakako, zato nam trebaju pouzdani glasnogovornici. Retoričke vještine bile su cijenjene još od antičkih vremena zbog svog učinka na ljude iz svih sfera života. Područje riječi može imati mnogo učinaka (pozitivnih ili negativnih) i zato riječi treba pažljivo birati, intonirati u dobroj volji i prolaziti kroz “sigurne” kanale profesionalnog pristupa i etičkih standarda. Kulturna baština u svojoj najosnovnijoj definiciji znači stvaranje i kao takva zaslužuje kreativne pristupe, postupanje i uvažavanje.

***

Intervju se provodi u okviru projekta “Dijeljeno ili osporeno nasljeđe”, Provodi ALDA Skopje i Forum ZFD. Cilj projekta je poboljšati prekograničnu suradnju između sjeverne Makedonije, Grčke i Bugarske. Projektom se podiže svijest o ulozi osporenih povijesti i zajedničke kulturne baštine u procesima integracije u EU među stručnjake za baštinu i kulturne radnike. Sadržaj intervjua isključiva je odgovornost sugovornika i ne odražava uvijek stavove i stavove ALDA-e i Foruma ZFD.


Izbjeglički kamp u Bosni i Hercegovini

Ljubav je lijek za bolna iskustva

Dolazim iz male evropske države koja se zove Bosna i Hercegovina. Nedavno smo se počeli oporavljati od posljedica rata koji se dogodio prije manje od 30 godina i nikada više nismo potpuno stali na noge.

Već nekoliko godina naslovi medija neprestano bruje o „izbjegličkoj krizi“, ističući članke koji propagiraju netrpeljivost i odbojnost prema pripadnicima takvih skupina, pretjerujući, a ponekad čak i lažno prikazujući moguće konfliktne situacije u koje su migranti bili upleteni (ili možda ne?).

Neizmjerno mi je žao što smo u teškim vremenima postali neosjetljivi na tuđu nesreću i bol, zanemarujući činjenicu da je većina nas ili naših obitelji morala bježati iz svog doma tijekom (spomenutog) izbijanja rata. Tako lako zaboravljamo kako je to sve napustiti i pobjeći, jednostavno živjeti trčeći, ali trčati za životom ... Kako je poželjeti opet negdje pripadati, imati stalno okruženje, barem na neko vrijeme. Preplavljeni promjenama i strahom od vezanosti, ti se ljudi boje usvojiti bilo kakve navike, jer znaju da će na kraju morati otići i početi ispočetka.

Zamislite da sve počinje izgledati čudno i više niste sigurni jeste li potpuno svoji. Kao da ste usput ostavili male komadiće od sebe. Počeo bih se pitati je li mi što ostalo ...

Počeo sam razmišljati postoji li nešto što bismo svi mogli učiniti kako bismo njihovo putovanje učinili malo podnošljivijim. Odjednom mi je u život ušla neočekivana radost - velika radost susreta i komunikacije s istim tim ljudima.

Iskustvo suradnje

Interaktivne radionice započele su u prosincu 2019. godine, kao dio projekta IMPACT financiranog iz programa EU Erasmus +, a provode se kao proces suradnje između Agencije za lokalnu demokratiju Mostar i Mostarskog kazališta mladih, čiji sam član (zajedno s više volontera). Sastajali smo se pet tjedana - ukupno 15 puta po 2 ili 3 sata i, jednostavno rečeno, razmijenili smo Ljubav.

Obično bi na svaku radionicu dolazile različite obitelji, često je bilo i djece. Ali, neki od njih dolazili su dva, tri ili čak više puta i uvijek su nas molili da sudjelujemo i pođemo s nama, kad smo u izbjeglički kamp Salakovac došli kombijem, u kojem je broj putnika ograničen na sedam. Ponekad bi netko od nas, organizatora i volontera, poduzeo dodatni prijevoz svojim osobnim vozilom, tako da nitko od izbjeglica ne bi bio razočaran. Čitaj više Povijest Francuske

U početku ih je bilo vrlo teško potaknuti da se otvore. Nismo je željeli forsirati, jer je razumljivo koliko bolno može biti razgovarati o svemu od čega su pobjegli, dijeliti šokantna iskustva koja smo mi, posebno mladi, čuli samo u pričama starijih osoba, dio u ratu.

Pokušali smo razgovor potaknuti glazbom, plesom, šalama i igrama. Jednom smo prigodom na pozornicu postavili nekoliko predmeta. To su bili predmeti koji se često viđaju u nečijem domu: potkošulja, poklopac lonca, šalica za kavu, jedna cipela ... Bili su razbacani, gotovo kao da ih je netko ostavio u takvoj žurbi, grabeći sve što je uspio donijeti. To ih je potreslo, vjerojatno oživjelo uspomene i počeli su iskrenije i otvorenije govoriti o svojim osjećajima. Slušali smo tiho. Jer, što se pametno može reći o svjedočenju čovjeka kojem je brat ubijen, pred njegovim očima ?! Da li razumijete !? Njegova bol ?? !!
NE, ne bismo mogli, niti reći ili osjetiti da ...

"Motiv koji nas je vodio kroz cijeli taj proces ideal je jednakosti." 

Samo slušaj…

Od tog su trenutka mnogi susreti, koji su se dogodili u Studentskom hotelu Mostar, prošli pored nas slušajući ta nezamisliva iskustva i polako postajući svjesni da je to moglo zadesiti bilo koga od nas. Osjećati još uvijek nezaliječene ožiljke svoje boli, gubitka i straha, ali biti nekome stup, potpora, plačljivo rame, a da se zbog toga ne osjeća slabije, uistinu je veliki uspjeh i blagoslov.

Kako su prolazile noći, svaka od njih opterećivala je moju svijest istim snom, iznova i iznova. Kad god se probudim, okrenem se i vratim spavati, to ide dalje kao da je netko pritisnuo igra. Budio sam se vidno umoran. Rat, strah, neizvjesnost, neizvjesnost, opasnost, bijeg ... Popis je samo trajao i trajao. Barem, dok sam spavao, osjećao sam barem dio tih zastrašujućih osjećaja. Na nekoj neobičnoj razini shvatio sam kako je to kad strah postane vaš glavni pokretač, ali i izvor nezamislive snage. Bespomoćnost, gubitak, progon ... Važno je samo preživjeti i pobjeći.

Ljudi često tvrde da ne možemo značajno pomoći osobi ako sami nismo doživjeli slične životne okolnosti. Obično se slažem s popularnom izrekom o tome „prvo hodati u nečijim cipelama“. Ali nije li još lakše nama, mladim ljudima, koji još nisu okusili ovu muku, biti podrška, uzeti dio te boli, koju još uvijek ne razumijemo, na sebe i pružiti im ljudsko suosjećanje, osmijeh, zagrljaj?

Zajedno smo pjevali, crtali jedni druge, a zatim se valjali u smijehu. S djecom smo se bavili sportom i učili ih crtati slona, cvijet, drvo ... Pokazali su nam svoje tradicionalne plesne korake. Jedan ljubazni irački gospodin donio je čak i ukulele te izveo i staru kurdsku pjesmu.

Ništa vas ne može zaustaviti

Iako smo često imali jezične barijere, čak i kad nije bilo prevoditelja, uspjeli smo komunicirati rukama, očima, zvukovima. Rezultat je bila veličanstvena sinteza mnogih različitih kultura. Iako smo uvijek organizirali zakusku, obilazili smo grad, vodili ih da probaju ukusne kolače - fizička i materijalna podrška teško su se mogli usporediti sa snagom mentalne pomoći koju smo uspjeli pružiti, na čemu su im bili duboko zahvalni.

Motiv koji nas je vodio kroz cijeli taj proces ideal je jednakosti. Tako smo tijekom jedne od radionica izrađivali maske. Tko je želio da mu se napravi maska, legao bi na najlon i počeli bismo raditi. To nije bio kratak proces. Ponekad je trajalo i do 20 minuta ili više. Većina "modela" bila su djeca koja su cijelo vrijeme mirno i strpljivo ležala. Oduševilo nas je odsustvo hiperaktivnosti i potreba da stalno izazivamo nečiju pažnju, s kojom se gotovo uvijek susrećemo među mlađim dobnim skupinama. Kad bi maske bile gotove, objasnili bismo im zašto smo ih uopće napravili:

"Gledajući masku, ne možemo zaključiti ništa o boji kože, nacionalnosti, vjeri ili bilo kojim drugim imaginarnim osobinama koje povezujemo s ljudima kao lokote predrasuda."

Poruka je sasvim jasna. Svi smo iste vrste, svi smo ljudi i svima nam je potrebna Ljubav. Izvor energije je taj koji pokreće svijet i okuplja čak i potpuno nepoznate ljude. LJUBIMO SE SAMO !! Čitati NajstarijiJezik u svijetu

Mijenjanje svijeta

Građanski aktivizam u ovom trenutku, osim političkih previranja i poslovnih skandala, mora se usredotočiti na druga goruća pitanja zajednice u kojoj živi, ne zanemarujući gore navedeno, bez obzira koliko je pasivan građanin podložan nesigurnosti i predrasudama i stereotipno, nikada raspravljalo među njima.

Od prikupljenih priča i iskustava odlučili smo napraviti predstavu i javno progovoriti o životu izbjeglica. Nadamo se da ćemo ovim činom podsjetiti druge ljude da čine drugima samo ono na čemu bi željeli iskusiti i to u svojoj koži.

Predstava se iz mnogih simboličkih razloga naziva "IGRA". Premijera dolazi uskoro, a u budućnosti smo odlučni u putovanju širom svijeta, dijeleći ovo bolno, ali lijepo iskustvo kroz oblike umjetnosti, te nastupiti na mnogim poznatim pozornicama u čast ljudskog suosjećanja i svemoći LJUBAVI!

Na kraju, bez obzira koliko vaša zemlja mogla biti mapa na karti, svejedno možete napraviti VELIKU promjenu u svijetu koji postaje bolje i toplije mjesto! Nastavi ići.

 Po: Kljajić Sara

Ljubav je lijek za bolna iskustva

Dolazim iz male evropske države koja se zove Bosna i Hercegovina. Nedavno smo se počeli oporavljati od posljedica rata koji se dogodio prije manje od 30 godina i nikada više nismo potpuno stali na noge.

Već nekoliko godina naslovi medija neprestano bruje o „izbjegličkoj krizi“, ističući članke koji propagiraju netrpeljivost i odbojnost prema pripadnicima takvih skupina, pretjerujući, a ponekad čak i lažno prikazujući moguće konfliktne situacije u koje su migranti bili upleteni (ili možda ne?).

Neizmjerno mi je žao što smo u teškim vremenima postali neosjetljivi na tuđu nesreću i bol, zanemarujući činjenicu da je većina nas ili naših obitelji morala bježati iz svog doma tijekom (spomenutog) izbijanja rata. Tako lako zaboravljamo kako je to sve napustiti i pobjeći, jednostavno živjeti trčeći, ali trčati za životom ... Kako je poželjeti opet negdje pripadati, imati stalno okruženje, barem na neko vrijeme. Preplavljeni promjenama i strahom od vezanosti, ti se ljudi boje usvojiti bilo kakve navike, jer znaju da će na kraju morati otići i početi ispočetka.

Zamislite da sve počinje izgledati čudno i više niste sigurni jeste li potpuno svoji. Kao da ste usput ostavili male komadiće od sebe. Počeo bih se pitati je li mi što ostalo ...

Počeo sam razmišljati postoji li nešto što bismo svi mogli učiniti kako bismo njihovo putovanje učinili malo podnošljivijim. Odjednom mi je u život ušla neočekivana radost - velika radost susreta i komunikacije s istim tim ljudima.

Iskustvo suradnje

Interaktivne radionice započele su u prosincu 2019. godine, kao dio projekta IMPACT financiranog iz programa EU Erasmus +, a provode se kao proces suradnje između Agencije za lokalnu demokratiju Mostar i Mostarskog kazališta mladih, čiji sam član (zajedno s više volontera). Sastajali smo se pet tjedana - ukupno 15 puta po 2 ili 3 sata i, jednostavno rečeno, razmijenili smo Ljubav.

Obično bi na svaku radionicu dolazile različite obitelji, često je bilo i djece. Ali, neki od njih dolazili su dva, tri ili čak više puta i uvijek su nas molili da sudjelujemo i pođemo s nama, kad smo u izbjeglički kamp Salakovac došli kombijem, u kojem je broj putnika ograničen na sedam. Ponekad bi netko od nas, organizatora i volontera, poduzeo dodatni prijevoz svojim osobnim vozilom, tako da nitko od izbjeglica ne bi bio razočaran. Čitaj više Povijest Francuske

U početku ih je bilo vrlo teško potaknuti da se otvore. Nismo je željeli forsirati, jer je razumljivo koliko bolno može biti razgovarati o svemu od čega su pobjegli, dijeliti šokantna iskustva koja smo mi, posebno mladi, čuli samo u pričama starijih osoba, dio u ratu.

Pokušali smo razgovor potaknuti glazbom, plesom, šalama i igrama. Jednom smo prigodom na pozornicu postavili nekoliko predmeta. To su bili predmeti koji se često viđaju u nečijem domu: potkošulja, poklopac lonca, šalica za kavu, jedna cipela ... Bili su razbacani, gotovo kao da ih je netko ostavio u takvoj žurbi, grabeći sve što je uspio donijeti. To ih je potreslo, vjerojatno oživjelo uspomene i počeli su iskrenije i otvorenije govoriti o svojim osjećajima. Slušali smo tiho. Jer, što se pametno može reći o svjedočenju čovjeka kojem je brat ubijen, pred njegovim očima ?! Da li razumijete !? Njegova bol ?? !!
NE, ne bismo mogli, niti reći ili osjetiti da ...

"Motiv koji nas je vodio kroz cijeli taj proces ideal je jednakosti." 

Samo slušaj…

Od tog su trenutka mnogi susreti, koji su se dogodili u Studentskom hotelu Mostar, prošli pored nas slušajući ta nezamisliva iskustva i polako postajući svjesni da je to moglo zadesiti bilo koga od nas. Osjećati još uvijek nezaliječene ožiljke svoje boli, gubitka i straha, ali biti nekome stup, potpora, plačljivo rame, a da se zbog toga ne osjeća slabije, uistinu je veliki uspjeh i blagoslov.

Kako su prolazile noći, svaka od njih opterećivala je moju svijest istim snom, iznova i iznova. Kad god se probudim, okrenem se i vratim spavati, to ide dalje kao da je netko pritisnuo igra. Budio sam se vidno umoran. Rat, strah, neizvjesnost, neizvjesnost, opasnost, bijeg ... Popis je samo trajao i trajao. Barem, dok sam spavao, osjećao sam barem dio tih zastrašujućih osjećaja. Na nekoj neobičnoj razini shvatio sam kako je to kad strah postane vaš glavni pokretač, ali i izvor nezamislive snage. Bespomoćnost, gubitak, progon ... Važno je samo preživjeti i pobjeći.

Ljudi često tvrde da ne možemo značajno pomoći osobi ako sami nismo doživjeli slične životne okolnosti. Obično se slažem s popularnom izrekom o tome „prvo hodati u nečijim cipelama“. Ali nije li još lakše nama, mladim ljudima, koji još nisu okusili ovu muku, biti podrška, uzeti dio te boli, koju još uvijek ne razumijemo, na sebe i pružiti im ljudsko suosjećanje, osmijeh, zagrljaj?

Zajedno smo pjevali, crtali jedni druge, a zatim se valjali u smijehu. S djecom smo se bavili sportom i učili ih crtati slona, cvijet, drvo ... Pokazali su nam svoje tradicionalne plesne korake. Jedan ljubazni irački gospodin donio je čak i ukulele te izveo i staru kurdsku pjesmu.

Ništa vas ne može zaustaviti

Iako smo često imali jezične barijere, čak i kad nije bilo prevoditelja, uspjeli smo komunicirati rukama, očima, zvukovima. Rezultat je bila veličanstvena sinteza mnogih različitih kultura. Iako smo uvijek organizirali zakusku, obilazili smo grad, vodili ih da probaju ukusne kolače - fizička i materijalna podrška teško su se mogli usporediti sa snagom mentalne pomoći koju smo uspjeli pružiti, na čemu su im bili duboko zahvalni.

Motiv koji nas je vodio kroz cijeli taj proces ideal je jednakosti. Tako smo tijekom jedne od radionica izrađivali maske. Tko je želio da mu se napravi maska, legao bi na najlon i počeli bismo raditi. To nije bio kratak proces. Ponekad je trajalo i do 20 minuta ili više. Većina "modela" bila su djeca koja su cijelo vrijeme mirno i strpljivo ležala. Oduševilo nas je odsustvo hiperaktivnosti i potreba da stalno izazivamo nečiju pažnju, s kojom se gotovo uvijek susrećemo među mlađim dobnim skupinama. Kad bi maske bile gotove, objasnili bismo im zašto smo ih uopće napravili:

"Gledajući masku, ne možemo zaključiti ništa o boji kože, nacionalnosti, vjeri ili bilo kojim drugim imaginarnim osobinama koje povezujemo s ljudima kao lokote predrasuda."

Poruka je sasvim jasna. Svi smo iste vrste, svi smo ljudi i svima nam je potrebna Ljubav. Izvor energije je taj koji pokreće svijet i okuplja čak i potpuno nepoznate ljude. LJUBIMO SE SAMO !! Čitati NajstarijiJezik u svijetu

Mijenjanje svijeta

Građanski aktivizam u ovom trenutku, osim političkih previranja i poslovnih skandala, mora se usredotočiti na druga goruća pitanja zajednice u kojoj živi, ne zanemarujući gore navedeno, bez obzira koliko je pasivan građanin podložan nesigurnosti i predrasudama i stereotipno, nikada raspravljalo među njima.

Od prikupljenih priča i iskustava odlučili smo napraviti predstavu i javno progovoriti o životu izbjeglica. Nadamo se da ćemo ovim činom podsjetiti druge ljude da čine drugima samo ono na čemu bi željeli iskusiti i to u svojoj koži.

Predstava se iz mnogih simboličkih razloga naziva "IGRA". Premijera dolazi uskoro, a u budućnosti smo odlučni u putovanju širom svijeta, dijeleći ovo bolno, ali lijepo iskustvo kroz oblike umjetnosti, te nastupiti na mnogim poznatim pozornicama u čast ljudskog suosjećanja i svemoći LJUBAVI!

Na kraju, bez obzira koliko vaša zemlja mogla biti mapa na karti, svejedno možete napraviti VELIKU promjenu u svijetu koji postaje bolje i toplije mjesto! Nastavi ići.

 Po: Kljajić Sara


“EPIC” koordinacioni sastanak

Trebalo je da budu u Madridu, ali umesto toga, partneri projekta “EPIC” okupili su se onlajn, svaki uključen iz svoje zemlјe, radi koordinacionog sastanka projekta “EPIC”.

Virtuelni događaj se odvijao tokom tri dana, od ponedelјka 16. novembra do srede 18. novembra i imao je ambiciju da na osnovu prvih procena identifikuje klјučni prioritet projekta.

U ponedelјak je sastanak otvorila generalna sekretarka ALDA-e Antonela Valmorbida, koja je srdačno pozdravila partnere i zahvalila svima na učešću i snažnoj posvećenosti projektu. Posle toga, Antonela je ukazala na suštinski uticaj koji “EPIC” postiže kako bi pobolјšao uklјučivanje migranata kako ne bi ostali napušteni, posebno u ovom istorijskom trenutku. Za kraj, Antonela Valmorbida istakla je važnost takvog projekta poput EPIC-a u širem okviru misije ALDA-e, budući da je socijalna inkluzija i integracija migranata stub u nedavno odobrenom Strateškom okviru ALDA-e za 2020-2024.

Izvještaj Uznemirujuća integracija bit će osnova za izgradnju kapaciteta i pilot aktivnosti u sljedeće 2 godine

Povratak na projekat, ono što je snažno obeležilo sastanak bila je prezentacija istraživačkog izveštaja Uznemirujuća integracija, koju su sproveli Đovana Astolfo, Hariet Alsop, Jonah Rudlin i Hanadi Samhan, iz jedinice za razvojno planiranje Bartlet-a na Univerzitetu u Londonu. Izveštaj je razrađen polazeći od rezultata intervjua, upitnika i fokus grupa sa preko 700 građana (uklјučujući migrante i izbeglice), na osnovu postojeće literature, a uskoro će biti javno objavlјen putem veb stranice EPIC-a i društvenih mreža.

Istraživanje je usmereno na višestruke aspekate integracija i biće okvir za sprovođenje izgradnje kapaciteta i pilot aktivnosti “EPIC” projekta u naredne 2 godine.

Kada su identifikovani klјučni prioriteti integracije koji su proizašli iz istraživanja, organizovani su manji okrugli stolovi (onlajn) za analizu snage i izazova svakog od prioriteta.

Na sastanku su takođe predstavlјeni instrumenti za praćenje i evaluaciju koje će projekat primeniti kako bi se procenio napredak ka njegovim cilјevima.

Šta je ostalo posle tako dugog i sadržajem bogatog sastanka? Rezultati ovog događaja omogućiće stvaranje solidne osnove za podudaranje i razmenu dobrih praksi između osam gradova koji su uklјučeni u projekat, a to su Lisabon (Portugalija), Breša (Italija), Gdanjsk (Polјska), Janjina (Grčka), Oberhauzen (Nemačka), Sisak (Hrvatska), Novo Mesto (Slovenija) i Vejle (Danska).

Pratite projekat EPIC na Facebook-u i pratite nas jer će više informacija uskoro biti dostupno na veb stranici projekta www.epicamif.eu!

Trebalo je da budu u Madridu, ali umesto toga, partneri projekta “EPIC” okupili su se onlajn, svaki uključen iz svoje zemlјe, radi koordinacionog sastanka projekta “EPIC”.

Virtuelni događaj se odvijao tokom tri dana, od ponedelјka 16. novembra do srede 18. novembra i imao je ambiciju da na osnovu prvih procena identifikuje klјučni prioritet projekta.

U ponedelјak je sastanak otvorila generalna sekretarka ALDA-e Antonela Valmorbida, koja je srdačno pozdravila partnere i zahvalila svima na učešću i snažnoj posvećenosti projektu. Posle toga, Antonela je ukazala na suštinski uticaj koji “EPIC” postiže kako bi pobolјšao uklјučivanje migranata kako ne bi ostali napušteni, posebno u ovom istorijskom trenutku. Za kraj, Antonela Valmorbida istakla je važnost takvog projekta poput EPIC-a u širem okviru misije ALDA-e, budući da je socijalna inkluzija i integracija migranata stub u nedavno odobrenom Strateškom okviru ALDA-e za 2020-2024.

Izvještaj Uznemirujuća integracija bit će osnova za izgradnju kapaciteta i pilot aktivnosti u sljedeće 2 godine

Povratak na projekat, ono što je snažno obeležilo sastanak bila je prezentacija istraživačkog izveštaja Uznemirujuća integracija, koju su sproveli Đovana Astolfo, Hariet Alsop, Jonah Rudlin i Hanadi Samhan, iz jedinice za razvojno planiranje Bartlet-a na Univerzitetu u Londonu. Izveštaj je razrađen polazeći od rezultata intervjua, upitnika i fokus grupa sa preko 700 građana (uklјučujući migrante i izbeglice), na osnovu postojeće literature, a uskoro će biti javno objavlјen putem veb stranice EPIC-a i društvenih mreža.

Istraživanje je usmereno na višestruke aspekate integracija i biće okvir za sprovođenje izgradnje kapaciteta i pilot aktivnosti “EPIC” projekta u naredne 2 godine.

Kada su identifikovani klјučni prioriteti integracije koji su proizašli iz istraživanja, organizovani su manji okrugli stolovi (onlajn) za analizu snage i izazova svakog od prioriteta.

Na sastanku su takođe predstavlјeni instrumenti za praćenje i evaluaciju koje će projekat primeniti kako bi se procenio napredak ka njegovim cilјevima.

Šta je ostalo posle tako dugog i sadržajem bogatog sastanka? Rezultati ovog događaja omogućiće stvaranje solidne osnove za podudaranje i razmenu dobrih praksi između osam gradova koji su uklјučeni u projekat, a to su Lisabon (Portugalija), Breša (Italija), Gdanjsk (Polјska), Janjina (Grčka), Oberhauzen (Nemačka), Sisak (Hrvatska), Novo Mesto (Slovenija) i Vejle (Danska).

Pratite projekat EPIC na Facebook-u i pratite nas jer će više informacija uskoro biti dostupno na veb stranici projekta www.epicamif.eu!


Kulturna baština je trajni proces

Intervju Aemilii Papaphilippou, vizualnoj umjetnici iz Atene u Grčkoj, autorice Ane Frangovske, povjesničarke umjetnosti i kustosice.

Aemilia Papaphilippou je suvremeni grčki umjetnik. Polazeći od istraživanja svog šahovskog kontinuuma, Papaphilippou se usredotočuje na pojam sveprisutnog i vječnog kretanja kroz povijesne, socio-kulturne i antropološke sfere. Kroz njezina djela možemo dobiti potvrdan odgovor na pitanje: može li suvremena umjetnost igrati ključnu ulogu u razumijevanju naše prošlosti kroz našu sadašnju i buduću ipostas? U svojim umjetničkim radovima istražuje međusobnu povezanost stvarnosti. Jedno od njezinih bitnih djela velika je intervencija smještena na javnom mjestu Drevne atenske Atene, točno u podnožju Partenona. U nastavku ću iznijeti njena razrađena gledišta na temu Zajednička ili osporena baština.

Imamo baštinu koja može pobuditi različite - ponekad teške ili konkurentske - poglede i osjećaje, ovisno o pristupu i stajalištu. Izazov suočavanja s takvom divergencijom leži u pokušaju istodobnog prenošenja ovih različitih stavova i glasova prilikom predstavljanja ove baštine javnosti. Slažete li se i mislite li da je to ključni zadatak kada se bavite baštinom i povijestima koje različitim ljudima govore na različite načine?

Aemilia: Tvrdnja i uvodna rečenica ovog upitnika „mi imamo baštinu“, u množini, sugerira da je ta „baština“ (ma što se pod tim podrazumijevalo) kulturno ili stvarno vlasništvo koje se dijeli. Nadalje, podrazumijeva se da različito čitanje ove „baštine“ svjedoči o tome da se ona doista dijeli i samo je stvar gledišta. Ovo je, međutim, skliski put do zablude; postojanje različitih mišljenja o temi "baštine" ne mora nužno svjedočiti o zajedničkom kulturnom razumijevanju, niti, naravno, o kulturnom dobru koje pripada svim uključenim stranama. Treba samo pomisliti na Indoneziju i Nizozemsku, na primjer; mnogi drugi postoje u povijesti kolonijalizma. Ili kauboji i Indijanci da se olako izrazim. Isprepletenost prošlosti ne mora nužno voditi zajedničkoj budućnosti - daleko od toga!

Što baština znači za vas kao pojedinca i kao građanina vaše zemlje i svijeta?

Aemilia: Budući da sam Grk, i da nastavim od tamo gdje sam stao u prethodnom odlomku, kulturu shvaćam kao trajni proces, koji je upravo to: neprestano uzgajanje, kultura koja rađa sadašnjost, sadašnjost! Demokracija je u nastajanju. Ovaj proces uključuje sve vrste zaokreta, ali neprestano se ponovno uspostavlja. Kad netko shvati da odgovornost i poštovanje proizlaze iznutra, i bez obzira je li zapravo Grk ili ne, to osvjetljava ono što je Sokrat mislio govoreći „Grci su ti koji sudjeluju u grčkoj kulturi“.

Možete li se sjetiti primjera studije slučaja zajedničke ili osporene baštine povezane s vašim određenim područjem interesa (etno-glazba, povijest, arheologija, suvremena umjetnost, povijest umjetnosti itd.) I kako biste pristupili njezinu predstavljanju?

Aemilia: Picassov "Les Demoiselles d'Avignon", stvoren 1907. godine, i uporaba afričkih maski (među azijskim ili iberijskim indikativima) u svom prikazivanju ženskosti kao zastrašujućeg, sukobljenog "Drugog". Zanimljivo je da je Picassov jedini prikaz zapadnjačke žene onaj Germaine, žene "odgovorne" za smrt njegovog vrlo bliskog prijatelja i moguće ljubavnika, Casagemasa, koji je počinio samoubojstvo 1901. godine, jer je bila nemoćna Germaine, koja je odbila udati se za njega. Picasso je, prema Dori Maar, koja je "proždirala" žene i mijenjala stilove sa svakim sljedećim ljubavnikom, bio potisnuti homoseksualac. Dovoljno je zanimljivo da se ova slika, koja se vjerojatno bavi Smrću i seksualnim instinktom za životom, isprepliće rodove, društvene stereotipe, kolonijalizam, raznolike kulture i umjetničke stilove u debelo međusobno povezanim razinama i ne može se skratiti u lako probavljive dijelove. Međutim, iako se "Les Demoiselles d'Avignon" smatra osnovnom slikom zapadne suvremene umjetnosti, skloni smo ostati na površini stilskog uvođenja u druge kulture (afričke maske itd.), Dok tržište umjetnina ne dopušta čitanje o muževnosti koja bi uništila mit o Picassu kao ultimativnom muškarcu i zasigurno se odrazila na vrijednost njegovih slika.

Ali trebao sam prvo spomenuti očito: tekući (!) Spor oko Partenonskih mramorica poznatih kao "Elginski mramor", uklonjen između grofa Elgina između 1801. i 1812. (!), S Akropole, i sada prikazan u Britanskom muzeju. Čak je i Lord Byron, njegov sunarodnjak i suvremenik, mogao vidjeti da je to bio čin vandalizma i pljačke i napisao je o Elginu: "Gadan u životu niti pomilovan u prašini ..." Podsjetimo stoga da je ono što se nalazi ispod "osporene baštine" uvijek povezan s dobiti. Iako se uključene strane mogu osjećati kao protagonisti, one mogu biti samo poluga za poticanje ostvarivanja dobiti za stranke koje leže u mraku. U našoj regiji, na Balkanu, pritisak za „rekonfiguraciju“ zemlje bio je muka bez kraja. Danas, između ostalog, čitamo o energetskom tržištu i zapleteni smo u njegovu zavjeru.

U kontekstu neizvjesnosti i distoapias, koja je uloga kulturne baštine?

Aemilia: Kultura (koja se temelji na kulturnoj baštini, ali se s njom ne poklapa) drži ljude na okupu kao svojevrsna infrastruktura. To je sustav označavanja, način života koji oblikuje i pojedinca, ali i kolektiv i njegovu povezanost. Iz njega proizlazi osjećaj identiteta, dok je potreba za smislom možda važnija od samog preživljavanja. Krv se stoljećima prolijevala od ljudi koji se bore za ono u što vjeruju, ali mi i dalje ostajemo prilično naivni. Napokon, u naše vrijeme tehnologija, Internet i gusta međusobna povezanost svih vrsta mijenjaju nas tko smo, kako na razini Sebstva, tako i na razini Kolektivnosti. Stoga je prilično suvišno stalno razgovarati u terminima „kulturne baštine“ kad nas je Covid-19 prisilio shvatiti ne samo krhkost Života, već koliko su umjetnost i kultura kao trajni fenomen važni za naš opstanak.

Jedan od izazova za istraživače i praktičare na polju kulturne baštine je razviti inkluzivniji pristup dijeljenju baštine kako bi se prešli društvene i nacionalne granice. Imate li ideju kako biste to implementirali u svoje posebno područje interesa?

Aemilia: „Inkluzivni pristup“, „prekoračenje društvenih i nacionalnih granica“, nije dobra ideja, jer na kraju protivi raznolikosti i varijabilnosti, dok prigušuje sukobe i kontroverze.

Očito smo skloni potkopavati ono što nas je Heraklit učio; da "sve proizlazi iz rata", što znači da moramo uvidjeti da, da bismo krenuli naprijed, moramo se podvrgnuti dijalektici suprotstavljenih sila, hegelovskoj "tezi, antitezi, sintezi", i prihvatiti stalno mijenjajući tok postajanja. Nadalje, skloni smo zaboraviti da Ljudi uključuju nešto kulturno, za što osjećaju da ih privlači, jer im to stvara značenje. Jednom kad to učine, tvrde da je svoje i štite ga jer oblikuje tko su. Ljudska je priroda do te mjere da je čak i ono što se prepoznaje kao Jastvo konstrukt ne samo na društvenoj, već i na neurofiziološkoj razini. U tom svjetlu trebali bismo kreativno ulagati u budućnost!

"Kultura kao trajni proces koji uključuje sve vrste zaokreta i preokreta, ali se neprestano uspostavlja"

Ono što označava nacionalne narative jest to što ne uključuju slojeve; jednostrani su, često kronološki i imaju osjećaj fiksne, statične, povijesne istine o njima, rekao je Anderson 1991. Slažete li se s tim navodom i zašto?

Aemilia: Ne slažem se. Kulturna baština jednako je stvar prošlosti, kao i živi korpus koji treba istražiti ili ne istražiti u mjeri u kojoj vrednujemo i razumijemo što je bilo na način na koji djelujemo ovdje, sada, danas.

Ne budimo voljni brisati sjećanje, jer samo suočavanjem s prošlošću možemo u budućnosti evoluirati u nešto bolje. Stoga se kulturna baština ne može smatrati fiksnom, već trajnim postupkom koji tumači prošlost, također kroz djelovanje sadašnjosti.

Druga metoda osporavanja nacionalnog narativa, u vezi s dijeljenom ili osporavanom baštinom, bila bi prelazak s određenog na univerzalno. Cornelius Holtorf piše: „(...) nova kulturna baština može nadići kulturni partikularizam promičući vrijednosti i vrline proistekle iz humanizma i zalaganje za globalnu solidarnost.“ Što misliš o ovome?

Aemilia: Zabavan generalizacijama ove vrste, istodobno sam zgrožen kamo bi nas mogli dovesti. Ne možemo skočiti „od određenog do univerzalnog“ ako ne razumijemo da ono što doživljavamo kao određenu datost, na primjer humanizam, nije zajedničko razumijevanje niti datost! Primjerice, teroristi ne cijene ljudski život. "Mučenici" koji nisu samo spremni žrtvovati svoje živote da bi napravili pustoš, već su zapravo ponosni što šire smrt, također imaju ideju o "univerzalu" koji se treba širiti na ovaj ili onaj način! Ni ljudska prava nisu dana, čak ni u društvima koja su iskrvarila kako bi ih obranila.

Kada razgovaramo o zajedničkoj ili osporavanoj baštini, pitanje vremena je od ključne važnosti, au ekstremnim slučajevima nedavnih previranja, najbolja metoda za pomirenje možda neće biti tretiranje prošlosti kao pojedinačno povezane; već da se nada da bi prošlost trebala ostati u prošlosti. Mislite li da se to može implementirati u naš kontekst?

Aemilia: Ne, ni to nije moguće. Što znači da ono što informira sadašnjost djelomično je ono što je već utvrđeno u prošlosti. Moramo shvatiti da bismo trebali više ulagati u sadašnjost i kreativne procese, a istovremeno biti oprezni da ne populariziramo „prošlost“ kako bismo je učinili prihvatljivom široj javnosti ili tržištu. "Prošlost" uistinu zahtijeva uloženo vrijeme i znanje, a mi bismo jednako tako trebali biti nespremni dekonstruirati je tako da od nje postane vrsta robe, niti misliti da može ostati uspavana i pustiti je da "počiva u miru".

Mislite li da kraljevstvo riječi može utjecati na način na koji publika čita priče povezane s baštinom (dijeljene ili osporavane)?

Aemilia: Ne. Riječi su samo riječi. to je put da se koriste riječi koje čine razliku i jedino komunikacijom možemo stvoriti zajedničko tlo. Razgovor o "publici", prema tome što sugerira pitanje, podrazumijeva da su "publika" prilično pasivni slušatelji i uzimaju ono što sugeriraju "govornici". Međutim, to nikada nije slučaj. "Publika" ne postoji pasivno, jer u stvarnosti djelomično koautorira ono što se stavlja na stol. Stoga se ne mogu zapitati: je li ovo što se ovdje sugerira neka vrsta propagande ?! Ako je to slučaj, potaknut će daljnji sukob.

Kada se bavi zajedničkom poviješću i baštinom, međunarodna suradnja može potaknuti više razumijevanja unutar i između kultura. Slažete li se s ovim? Kakvo je vaše osobno iskustvo?

Aemilia: Da, slažem se pod uvjetom da je to moguće. Ako kulture uključuju dijalog, komunikaciju i pojedinca kao agenta promjene, onda bi to „moglo potaknuti više razumijevanja unutar i između kultura“. Rezidencija Galičnik u sjevernoj Makedoniji toliko je pozitivan i uspješan slučaj koji sam osobno doživjela. Međutim, trebali bismo primijetiti da baština ili kulturna pitanja jesu / nisu bili cilj prebivališta, iako su obično isplivala na površinu. Stvaranje umjetnosti je / bio je cilj rezidencije; unutar zapadnjačke paradigme o čemu se radi u umjetnosti, koja je već uspostavila slobodu izražavanja kao datost (zajedničko tlo koje ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo). Međutim, nisu sve kulture otvorene za takvu vrstu dijaloga i razmjene.

U tom svjetlu mi pada na pamet još jedan incident koji sam osobno doživio. Pozvan sam da sudjelujem u radionici u Grčkoj, koja je navodno imala za cilj interaktivno stvaranje umjetnosti. Za ovu radionicu, u kojoj su sudjelovale samo žene Grkinje i izbjeglice, organizatori su Grkinjama savjetovali ne samo da budu odjevene „skromno“ (nisu zahtijevale haljine bez rukava - bilo je ljeto), već i da ćemo morati prihvatiti da se podvrgnu inspekcija muževa izbjeglica ili njihovih srodnika (brat ili netko koga su smatrali "odgovornim" za njih), kako bi im se omogućilo da konačno komuniciraju među nama. Odbio sam sudjelovati.

***

Intervju se provodi u okviru projekta “Dijeljeno ili osporeno nasljeđe”, Provodi ALDA Skopje i Forum ZFD. Cilj projekta je poboljšati prekograničnu suradnju između sjeverne Makedonije, Grčke i Bugarske. Projektom se podiže svijest o ulozi osporenih povijesti i zajedničke kulturne baštine u procesima integracije u EU među stručnjake za baštinu i kulturne radnike. Sadržaj intervjua isključiva je odgovornost sugovornika i ne odražava uvijek stavove i stavove ALDA-e i Foruma ZFD.

Intervju Aemilii Papaphilippou, vizualnoj umjetnici iz Atene u Grčkoj, autorice Ane Frangovske, povjesničarke umjetnosti i kustosice.

Aemilia Papaphilippou je suvremeni grčki umjetnik. Polazeći od istraživanja svog šahovskog kontinuuma, Papaphilippou se usredotočuje na pojam sveprisutnog i vječnog kretanja kroz povijesne, socio-kulturne i antropološke sfere. Kroz njezina djela možemo dobiti potvrdan odgovor na pitanje: može li suvremena umjetnost igrati ključnu ulogu u razumijevanju naše prošlosti kroz našu sadašnju i buduću ipostas? U svojim umjetničkim radovima istražuje međusobnu povezanost stvarnosti. Jedno od njezinih bitnih djela velika je intervencija smještena na javnom mjestu Drevne atenske Atene, točno u podnožju Partenona. U nastavku ću iznijeti njena razrađena gledišta na temu Zajednička ili osporena baština.

Imamo baštinu koja može pobuditi različite - ponekad teške ili konkurentske - poglede i osjećaje, ovisno o pristupu i stajalištu. Izazov suočavanja s takvom divergencijom leži u pokušaju istodobnog prenošenja ovih različitih stavova i glasova prilikom predstavljanja ove baštine javnosti. Slažete li se i mislite li da je to ključni zadatak kada se bavite baštinom i povijestima koje različitim ljudima govore na različite načine?

Aemilia: Tvrdnja i uvodna rečenica ovog upitnika „mi imamo baštinu“, u množini, sugerira da je ta „baština“ (ma što se pod tim podrazumijevalo) kulturno ili stvarno vlasništvo koje se dijeli. Nadalje, podrazumijeva se da različito čitanje ove „baštine“ svjedoči o tome da se ona doista dijeli i samo je stvar gledišta. Ovo je, međutim, skliski put do zablude; postojanje različitih mišljenja o temi "baštine" ne mora nužno svjedočiti o zajedničkom kulturnom razumijevanju, niti, naravno, o kulturnom dobru koje pripada svim uključenim stranama. Treba samo pomisliti na Indoneziju i Nizozemsku, na primjer; mnogi drugi postoje u povijesti kolonijalizma. Ili kauboji i Indijanci da se olako izrazim. Isprepletenost prošlosti ne mora nužno voditi zajedničkoj budućnosti - daleko od toga!

Što baština znači za vas kao pojedinca i kao građanina vaše zemlje i svijeta?

Aemilia: Budući da sam Grk, i da nastavim od tamo gdje sam stao u prethodnom odlomku, kulturu shvaćam kao trajni proces, koji je upravo to: neprestano uzgajanje, kultura koja rađa sadašnjost, sadašnjost! Demokracija je u nastajanju. Ovaj proces uključuje sve vrste zaokreta, ali neprestano se ponovno uspostavlja. Kad netko shvati da odgovornost i poštovanje proizlaze iznutra, i bez obzira je li zapravo Grk ili ne, to osvjetljava ono što je Sokrat mislio govoreći „Grci su ti koji sudjeluju u grčkoj kulturi“.

Možete li se sjetiti primjera studije slučaja zajedničke ili osporene baštine povezane s vašim određenim područjem interesa (etno-glazba, povijest, arheologija, suvremena umjetnost, povijest umjetnosti itd.) I kako biste pristupili njezinu predstavljanju?

Aemilia: Picassov "Les Demoiselles d'Avignon", stvoren 1907. godine, i uporaba afričkih maski (među azijskim ili iberijskim indikativima) u svom prikazivanju ženskosti kao zastrašujućeg, sukobljenog "Drugog". Zanimljivo je da je Picassov jedini prikaz zapadnjačke žene onaj Germaine, žene "odgovorne" za smrt njegovog vrlo bliskog prijatelja i moguće ljubavnika, Casagemasa, koji je počinio samoubojstvo 1901. godine, jer je bila nemoćna Germaine, koja je odbila udati se za njega. Picasso je, prema Dori Maar, koja je "proždirala" žene i mijenjala stilove sa svakim sljedećim ljubavnikom, bio potisnuti homoseksualac. Dovoljno je zanimljivo da se ova slika, koja se vjerojatno bavi Smrću i seksualnim instinktom za životom, isprepliće rodove, društvene stereotipe, kolonijalizam, raznolike kulture i umjetničke stilove u debelo međusobno povezanim razinama i ne može se skratiti u lako probavljive dijelove. Međutim, iako se "Les Demoiselles d'Avignon" smatra osnovnom slikom zapadne suvremene umjetnosti, skloni smo ostati na površini stilskog uvođenja u druge kulture (afričke maske itd.), Dok tržište umjetnina ne dopušta čitanje o muževnosti koja bi uništila mit o Picassu kao ultimativnom muškarcu i zasigurno se odrazila na vrijednost njegovih slika.

Ali trebao sam prvo spomenuti očito: tekući (!) Spor oko Partenonskih mramorica poznatih kao "Elginski mramor", uklonjen između grofa Elgina između 1801. i 1812. (!), S Akropole, i sada prikazan u Britanskom muzeju. Čak je i Lord Byron, njegov sunarodnjak i suvremenik, mogao vidjeti da je to bio čin vandalizma i pljačke i napisao je o Elginu: "Gadan u životu niti pomilovan u prašini ..." Podsjetimo stoga da je ono što se nalazi ispod "osporene baštine" uvijek povezan s dobiti. Iako se uključene strane mogu osjećati kao protagonisti, one mogu biti samo poluga za poticanje ostvarivanja dobiti za stranke koje leže u mraku. U našoj regiji, na Balkanu, pritisak za „rekonfiguraciju“ zemlje bio je muka bez kraja. Danas, između ostalog, čitamo o energetskom tržištu i zapleteni smo u njegovu zavjeru.

U kontekstu neizvjesnosti i distoapias, koja je uloga kulturne baštine?

Aemilia: Kultura (koja se temelji na kulturnoj baštini, ali se s njom ne poklapa) drži ljude na okupu kao svojevrsna infrastruktura. To je sustav označavanja, način života koji oblikuje i pojedinca, ali i kolektiv i njegovu povezanost. Iz njega proizlazi osjećaj identiteta, dok je potreba za smislom možda važnija od samog preživljavanja. Krv se stoljećima prolijevala od ljudi koji se bore za ono u što vjeruju, ali mi i dalje ostajemo prilično naivni. Napokon, u naše vrijeme tehnologija, Internet i gusta međusobna povezanost svih vrsta mijenjaju nas tko smo, kako na razini Sebstva, tako i na razini Kolektivnosti. Stoga je prilično suvišno stalno razgovarati u terminima „kulturne baštine“ kad nas je Covid-19 prisilio shvatiti ne samo krhkost Života, već koliko su umjetnost i kultura kao trajni fenomen važni za naš opstanak.

Jedan od izazova za istraživače i praktičare na polju kulturne baštine je razviti inkluzivniji pristup dijeljenju baštine kako bi se prešli društvene i nacionalne granice. Imate li ideju kako biste to implementirali u svoje posebno područje interesa?

Aemilia: „Inkluzivni pristup“, „prekoračenje društvenih i nacionalnih granica“, nije dobra ideja, jer na kraju protivi raznolikosti i varijabilnosti, dok prigušuje sukobe i kontroverze.

Očito smo skloni potkopavati ono što nas je Heraklit učio; da "sve proizlazi iz rata", što znači da moramo uvidjeti da, da bismo krenuli naprijed, moramo se podvrgnuti dijalektici suprotstavljenih sila, hegelovskoj "tezi, antitezi, sintezi", i prihvatiti stalno mijenjajući tok postajanja. Nadalje, skloni smo zaboraviti da Ljudi uključuju nešto kulturno, za što osjećaju da ih privlači, jer im to stvara značenje. Jednom kad to učine, tvrde da je svoje i štite ga jer oblikuje tko su. Ljudska je priroda do te mjere da je čak i ono što se prepoznaje kao Jastvo konstrukt ne samo na društvenoj, već i na neurofiziološkoj razini. U tom svjetlu trebali bismo kreativno ulagati u budućnost!

"Kultura kao trajni proces koji uključuje sve vrste zaokreta i preokreta, ali se neprestano uspostavlja"

Ono što označava nacionalne narative jest to što ne uključuju slojeve; jednostrani su, često kronološki i imaju osjećaj fiksne, statične, povijesne istine o njima, rekao je Anderson 1991. Slažete li se s tim navodom i zašto?

Aemilia: Ne slažem se. Kulturna baština jednako je stvar prošlosti, kao i živi korpus koji treba istražiti ili ne istražiti u mjeri u kojoj vrednujemo i razumijemo što je bilo na način na koji djelujemo ovdje, sada, danas.

Ne budimo voljni brisati sjećanje, jer samo suočavanjem s prošlošću možemo u budućnosti evoluirati u nešto bolje. Stoga se kulturna baština ne može smatrati fiksnom, već trajnim postupkom koji tumači prošlost, također kroz djelovanje sadašnjosti.

Druga metoda osporavanja nacionalnog narativa, u vezi s dijeljenom ili osporavanom baštinom, bila bi prelazak s određenog na univerzalno. Cornelius Holtorf piše: „(...) nova kulturna baština može nadići kulturni partikularizam promičući vrijednosti i vrline proistekle iz humanizma i zalaganje za globalnu solidarnost.“ Što misliš o ovome?

Aemilia: Zabavan generalizacijama ove vrste, istodobno sam zgrožen kamo bi nas mogli dovesti. Ne možemo skočiti „od određenog do univerzalnog“ ako ne razumijemo da ono što doživljavamo kao određenu datost, na primjer humanizam, nije zajedničko razumijevanje niti datost! Primjerice, teroristi ne cijene ljudski život. "Mučenici" koji nisu samo spremni žrtvovati svoje živote da bi napravili pustoš, već su zapravo ponosni što šire smrt, također imaju ideju o "univerzalu" koji se treba širiti na ovaj ili onaj način! Ni ljudska prava nisu dana, čak ni u društvima koja su iskrvarila kako bi ih obranila.

Kada razgovaramo o zajedničkoj ili osporavanoj baštini, pitanje vremena je od ključne važnosti, au ekstremnim slučajevima nedavnih previranja, najbolja metoda za pomirenje možda neće biti tretiranje prošlosti kao pojedinačno povezane; već da se nada da bi prošlost trebala ostati u prošlosti. Mislite li da se to može implementirati u naš kontekst?

Aemilia: Ne, ni to nije moguće. Što znači da ono što informira sadašnjost djelomično je ono što je već utvrđeno u prošlosti. Moramo shvatiti da bismo trebali više ulagati u sadašnjost i kreativne procese, a istovremeno biti oprezni da ne populariziramo „prošlost“ kako bismo je učinili prihvatljivom široj javnosti ili tržištu. "Prošlost" uistinu zahtijeva uloženo vrijeme i znanje, a mi bismo jednako tako trebali biti nespremni dekonstruirati je tako da od nje postane vrsta robe, niti misliti da može ostati uspavana i pustiti je da "počiva u miru".

Mislite li da kraljevstvo riječi može utjecati na način na koji publika čita priče povezane s baštinom (dijeljene ili osporavane)?

Aemilia: Ne. Riječi su samo riječi. to je put da se koriste riječi koje čine razliku i jedino komunikacijom možemo stvoriti zajedničko tlo. Razgovor o "publici", prema tome što sugerira pitanje, podrazumijeva da su "publika" prilično pasivni slušatelji i uzimaju ono što sugeriraju "govornici". Međutim, to nikada nije slučaj. "Publika" ne postoji pasivno, jer u stvarnosti djelomično koautorira ono što se stavlja na stol. Stoga se ne mogu zapitati: je li ovo što se ovdje sugerira neka vrsta propagande ?! Ako je to slučaj, potaknut će daljnji sukob.

Kada se bavi zajedničkom poviješću i baštinom, međunarodna suradnja može potaknuti više razumijevanja unutar i između kultura. Slažete li se s ovim? Kakvo je vaše osobno iskustvo?

Aemilia: Da, slažem se pod uvjetom da je to moguće. Ako kulture uključuju dijalog, komunikaciju i pojedinca kao agenta promjene, onda bi to „moglo potaknuti više razumijevanja unutar i između kultura“. Rezidencija Galičnik u sjevernoj Makedoniji toliko je pozitivan i uspješan slučaj koji sam osobno doživjela. Međutim, trebali bismo primijetiti da baština ili kulturna pitanja jesu / nisu bili cilj prebivališta, iako su obično isplivala na površinu. Stvaranje umjetnosti je / bio je cilj rezidencije; unutar zapadnjačke paradigme o čemu se radi u umjetnosti, koja je već uspostavila slobodu izražavanja kao datost (zajedničko tlo koje ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo). Međutim, nisu sve kulture otvorene za takvu vrstu dijaloga i razmjene.

U tom svjetlu mi pada na pamet još jedan incident koji sam osobno doživio. Pozvan sam da sudjelujem u radionici u Grčkoj, koja je navodno imala za cilj interaktivno stvaranje umjetnosti. Za ovu radionicu, u kojoj su sudjelovale samo žene Grkinje i izbjeglice, organizatori su Grkinjama savjetovali ne samo da budu odjevene „skromno“ (nisu zahtijevale haljine bez rukava - bilo je ljeto), već i da ćemo morati prihvatiti da se podvrgnu inspekcija muževa izbjeglica ili njihovih srodnika (brat ili netko koga su smatrali "odgovornim" za njih), kako bi im se omogućilo da konačno komuniciraju među nama. Odbio sam sudjelovati.

***

Intervju se provodi u okviru projekta “Dijeljeno ili osporeno nasljeđe”, Provodi ALDA Skopje i Forum ZFD. Cilj projekta je poboljšati prekograničnu suradnju između sjeverne Makedonije, Grčke i Bugarske. Projektom se podiže svijest o ulozi osporenih povijesti i zajedničke kulturne baštine u procesima integracije u EU među stručnjake za baštinu i kulturne radnike. Sadržaj intervjua isključiva je odgovornost sugovornika i ne odražava uvijek stavove i stavove ALDA-e i Foruma ZFD.


Edukativna igrica za edukaciju na temu javnih politika

Šta su javne politike? Kako se donose odluke? Da li biste vi bili donosioc odluka?

Kad bi makar postojao lak i simpatičan način da se nađe odgovor na sva ova pitanja. Jer javna politika nije igra ... ili sačekajte, možda i jeste!

Predstavljamo vam “P-CUBE”, projekat nove generacije koji će vam kroz igru omogućiti da uđete u svet odlučivanja i da učite kroz igru!

Zaista, “P-CUBE” je projekat namenjen za osmišlјavanje i sprovođenje obrazovne igre za podučavanje teorije javnih politika, sa posebnim naglaskom na promenu politike.

Projekat ima za cilј podizanje svesti o značaju razvoja multidisciplinarnih veština na polјu donošenja politika, pre svega obraćajući se mladima, ali i donosiocima odluka, urbanistima, nevladinim organizacijama, OCD, socijalnim radnicima i naučnicima. Kroz promociju “P-CUBE” video igre u širu javnost, projekat će doprineti uklanjanju zabluda i predrasuda o načinu na koji se inovacije izlažu u javnim politikama, predstavlјanjem procesa kroz interaktivni, zanimlјiv, a opet realan model.

Projekt igara na sreću za mlade kako bi razumjeli svijet javne politike

Igra će pomoći igračima da se bliže upoznaju sa složenošću kreiranja javnih politika i na taj način dokazuju da postoje različiti načini za prevazilaženje prepreka koje sprečavaju trenutne sisteme upravlјanja da rešavaju kolektivne probleme.

“P-CUBE” se prvenstveno obraća mlađim generacijama, jer će one biti lideri i donositi klјučne odluke u našoj bliskoj budućnosti i moraju imati znanje da bi razumele kako se takve odluke donose.

Ne propustite priliku biti dio ovog sjajnog projekta i .. Igrajte javne politike !

***

Projekat: “P-Cube” je evropski projekat finansiran od strane programa Erasmus+ Evropske komisije. Cilј “P-CUBE” je da izgradi obrazovnu stratešku igru (Policy Game) koja je dizajnirana da podučava teoriju i praksu kreiranja javnih politika različitim grupama lјudi, pretežno studentima. Ovaj projekat vodi Fondazione Politecnico di Milano (Italija), a okuplјa iskusne i stručne partnere, Universitat Autonoma de Barcelona (Španija), Technische Universiteit Delft (Holandija), Politecnico di Milano (Italija), Université du Luxembourg (Luksemburg), La science pour la démocratie AISBL (Belgija), ALDA (Francuska).

 

Šta su javne politike? Kako se donose odluke? Da li biste vi bili donosioc odluka?

Kad bi makar postojao lak i simpatičan način da se nađe odgovor na sva ova pitanja. Jer javna politika nije igra ... ili sačekajte, možda i jeste!

Predstavljamo vam “P-CUBE”, projekat nove generacije koji će vam kroz igru omogućiti da uđete u svet odlučivanja i da učite kroz igru!

Zaista, “P-CUBE” je projekat namenjen za osmišlјavanje i sprovođenje obrazovne igre za podučavanje teorije javnih politika, sa posebnim naglaskom na promenu politike.

Projekat ima za cilј podizanje svesti o značaju razvoja multidisciplinarnih veština na polјu donošenja politika, pre svega obraćajući se mladima, ali i donosiocima odluka, urbanistima, nevladinim organizacijama, OCD, socijalnim radnicima i naučnicima. Kroz promociju “P-CUBE” video igre u širu javnost, projekat će doprineti uklanjanju zabluda i predrasuda o načinu na koji se inovacije izlažu u javnim politikama, predstavlјanjem procesa kroz interaktivni, zanimlјiv, a opet realan model.

Projekt igara na sreću za mlade kako bi razumjeli svijet javne politike

Igra će pomoći igračima da se bliže upoznaju sa složenošću kreiranja javnih politika i na taj način dokazuju da postoje različiti načini za prevazilaženje prepreka koje sprečavaju trenutne sisteme upravlјanja da rešavaju kolektivne probleme.

“P-CUBE” se prvenstveno obraća mlađim generacijama, jer će one biti lideri i donositi klјučne odluke u našoj bliskoj budućnosti i moraju imati znanje da bi razumele kako se takve odluke donose.

Ne propustite priliku biti dio ovog sjajnog projekta i .. Igrajte javne politike !

***

Projekat: “P-Cube” je evropski projekat finansiran od strane programa Erasmus+ Evropske komisije. Cilј “P-CUBE” je da izgradi obrazovnu stratešku igru (Policy Game) koja je dizajnirana da podučava teoriju i praksu kreiranja javnih politika različitim grupama lјudi, pretežno studentima. Ovaj projekat vodi Fondazione Politecnico di Milano (Italija), a okuplјa iskusne i stručne partnere, Universitat Autonoma de Barcelona (Španija), Technische Universiteit Delft (Holandija), Politecnico di Milano (Italija), Université du Luxembourg (Luksemburg), La science pour la démocratie AISBL (Belgija), ALDA (Francuska).